Noćas sam sanjala Južnu Ameriku. Stojim u prozračnoj kući. Kao da sam ušla u «Sto godina samoće». I prije sam se u snu znala naći u knjigama. Ponekad i između slova.

U sobi sjede ljudi bez lica. Čekaju. Moram odabrati između dvije zmije. Jednu uzimam u ruku. Onda se probudim.

Još pola sata do zvonjave sata. Odlazim bosa u dnevnu sobu naći sanjaricu.
Velika zmija - doživjeti ćete nepravdu tamo gdje je ne očekujete.
Mala zmija - problem će izgledati veći nego što je.

Krenem u kuhinju. Popijem dvije čaše vode. Ne da mi se više vratiti u krevet.

Vani je svanulo. Magla nad krajolikom. Bilo bi dobro krenuti poljem. Cijeli dan hodati. Onda se ne bih bojala izaći iz kuće. Ne bih se bojala automobila, cesta, vlakova, tramvaja, dućana, ljudi koji žure, ljudi koji silno žure.

San ukazuje kaže da bi bilo bolje ostati. Ali uskoro će zazvoniti sat. Trebati će dovesti sebe u ritam svakodnevice.

Lijepa je ova jutarnja samoća. Otvaram prozor. Ulazi miris vlažne zemlje. Čujem fazane.

Jutra su uvijek tako lijepa. U svako doba godine. Najtiša su i uvijek nešto obećavaju.

Dok dijete spava mogu nakratko osjetiti onu atmosferu nedjeljnih popodneva kakvu pamtim još od djetinjstva.

Tišina u kojoj čuješ samo otkucaje sata (otkucaje vlastitog srca) idealno je vrijeme za dokolicu.
Možeš drijemati, gledati kroz prozor, čitati neku knjigu ili po ne znam koji put krenuti u neku besciljnu šetnju.
Danas ću gledati kroz prozor. Kada mi dojadi uzeti ću Kiša ili možda Tourniera.

Počeo je puhati vjetar. Rolete lupkaju i dijete je uzdahnulo u snu.

Jedan od onih momenta kada osjetiš da je sve onako kako treba.

Večeras bilijarske kugle baš svaki put imaju onu putanju koja je bila u mojoj glavi prije udarca. Smiruje me njihovo kotrljanje. Zvuk koji proizvode dok udaraju jedna u drugu.

Kada odložim štap uzimam u ruku cigaretu. Ruke nikada ne smiju biti slobodne, prazne. Udišem dim pohlepno kao da će mi svaki biti zadnji. Izdišem polako, štedljivo.
ovoj rupi s najjeftinijim pivom u gradu zaglavimo ponekad poslije posla. Provedemo tamo još jedno, jedno i pol radno vrijeme.

Tamburaši koji trešte iz zvučnika sjećaju na neke prošle godine. Poslije četiri, pet piva sve se ionako pretvara u zaglušujuću i omamljujuću mješavinu glazbe, razgovora, udaraca, dima i još nečeg što lebdi u zraku.

Lebdi? Život što se zaustavlja svaki put kada i posljednja kugla završi u rupi. I onda počinje iznova sa slijedećom partijom.
A ja kao i moja crna okrugla prijateljica ostajem uvijek na stolu do kraja.

Jesenje nedjeljno jutro nije tako tiho kao što bi trebalo biti.
Vjetar je približio zvonjavu crkve na dohvat. Zvuk mi para mi uši.
Iza moga dvorišta prolaze lovci. Njihovi psi dahću. Narančaste kape miču se poljem poput oživjelih makova. Slažu formaciju, utišavaju se. Onda kreću stjerati lovinu u bezizlazni položaj.
Čupam ocvale, trule suncokrete na kojima su se ptice već gostile. Ostavljam jedan veliki za zebe i češljugare u doba prvih mrazeva. Čupam suhe stabljike bundeva. Plodove slažem na ogradu. Razmišljam kako ću bih mogla ove godine nešto što nisam nikada. Jednu oživjeti: izdubiti i zapaliti u njoj svijeću. Za veselje djetetu. Noć vještica.
Čuje se pucanj. Jedan fazan je poletio i srušio se. Psi laju. Lovci viču.
Dijete mi donosi zreli maslačak i moli me da otpuhnem padobrančiće.
Sjemenke lete nad poljem. Umjesto fazana.