E ovako je bilo. Živio je nekad neki Ramko. Ima možda dvije stotine godina od njegove smrti. Mlad se oženio, dobio dva sina, a imao je neku svađu sa nekim Seadom, ne neku veliku svađu, onako; nisu se podnosili zbog nečega. Vuklo se to među njima, prebacivali jedan drugom riječi pune mržnje, i tako.
A jednog jutra - ubijen Sead. Pored puta ubijen.
Ramko se kleo na sudu, u sinove i u sreću se kleo, da se samo šalio kada je rekao drugu da je ubio Seada. I proklinjao je druga koji je njegove šaljive riječi uzeo za istinu, te ga prijavio, ali nije sudija vjerovao da Ramko na sudu kazuje istinite riječi.
Dobio je Ramko dvadeset godina robije, a majka njegova i žena klele su druga Ramkovog i molile se svakog jutra i svake večeri da se pokaje pravi ubica, da se prijavi, pa da Ramko iziđe na slobodu i da se kući vrati, da gleda sinove kako rastu.
Prolazile godine, tamnovao Ramko, a narod ga žalio što leži zbog poganih riječi koje nije smio da kaže. Svi su zborili da ga je stigla njegova laža i to što se obradovo Seadovoj smrti, a on je, kad bi mu u posjetu došli proklinjao jezik svoj.
I, odležao Ramko dvadeset dugih godina u tamnici i u njima dvadeset proljeća i dvadeset zima. Žena mu se osušila od jada, sinovi mu porasli, poženili se, unuke dobio, a otac i majka mu umrli tugujući što on, nedužan leži na robiji zbog svoje riječi.
Kad se vratio kući ljudi su dolazili da ga vide i slutili su da je možda živ ubica koji šuti o svom zločinu tolike godine, i zborilo se po narodu da će možda i on doći da posjeti nedužnog, nesrećnog Ramka koji je sada vrlo malo zborio, jedva su mu riječi prelazile preko usana. Svi su žalili što je umro drug Ramkov koji ga je prijavio. Zborili su da je šteta što nije dočekao da pogleda u oči Ramka i da mu Ramko kaže neke strašne riječi koje je ovaj zaslužio.
Žena je zborila Ramku kako on ni ne sluti koliko su sinovi patili, otac i majka koliko su mu patili te umrli, i ona - zbog njega, nedužnog, koji je dvadeset godina svake večeri usnuo i svakog jutra se probudio na robiji.
Jedne noći, dok su večerali, Ramko reče ženi da nisu trebali toliko da pate. “Ja sam ga ubio”, reče, i nastavi da jede.

ČEKANJE

Mi se mnogo smrti bojimo.
Umro neki Omer. Sahranjivali ga mi. Spustimo ga u zemlju, a izmigolji se zmija - izede pred nama oči Omerove. Stade vriska narod i svi pobjegosmo.
Pričalo se poslije da je nesretni Omer vidio jednu bruku i pričao je svima, te mu je ova kazna zbog toga što je pričao bruku koju je vidio.
Zato se nama nikako ne umire, jer šta tek nas čeka – pričali smo i mi tu bruku, a ni vidjeli nismo.

VRIJEME

Kad umrije muž Miskin, stade na zidu sat.
Pola jedan.
Čudio se narod, čudila se Miska.
Kupila ona drugi sat, stavila ga iznad televizora. Jedno vrijeme stalo - drugo se okreće. U krug.
Poslije tri godine isprosi Misku neki laborant. Izbjeglica. Bez krova. Došao u Miskinu kuću. A kud bi?
Prvog dana pokosio travu, za haftu betonirao stazu u bašti i zamalterisao u podrumu rupe od pacovskih zuba.
“Vidiš, dušo, ovo čudo! Ovaj zidni sat je stao kad mi je prvi muž umro, a evo, ni primijetila nisam - ponovo radi”, reče Miska.
“Uuu, izvini... nisam znao, ja samo takoh kazaljku - on proradi.”

IGRAČI
po L.M.Dijesu

Igrali smo se skrivanja. Na sedam mjesta treba da ostaviš poruke ispisane na hartiji, pa da se za tobom uputi tragač, da otkrije sve poruke, po redu, i da te nađe. Mora u toj igri tragač, na putu do skrivača, da razgleda, razgrće i da zaviruje.
Jasmin je jednom tražio druga. Prvo je pročitao poruku zakačenu za čičak, blizu puta. Onda je pročitao poruku u džepu strašila, potom poruku pod kamenom kraj košnica, pa poruku zakačenu za grm pored puta…i, zagubio se, nikada nije pronašao druga koji je, poslije sedam ostavljenih poruka, čekao, pored česme.
Tražili smo Jasmina do večeri, svu noć. I sutradan, i danima. Na šta li je naletio?
Majka njegova je oči izgubila od suza.
Ostale su samo priče o Jasminu što se izgubio u igri skrivanja preko pisanih poruka koje treba pronaći.
Mnogo godina kasnije slučajno sam šutnuo neki kamen na livadi. Prepoznao sam na hartiji Jasminov rukopis: “Da ste zdravo. Ja sam slučajno pronašao poruku iz jednog drugog svijeta i upao u tuđu igru. Niste vi jedini koji se igrate”.

ČITANJE
Borislavu Radoviću

Bijasmo đaci, srednjoškolci, u domu. Vaspitač nam bio neki Nele, gonio nas da učimo svako popodne. Tako je propisano bilo, nisi smio mrdnut vani kad je vrijeme učenju. Al bio među nama neki Džemo – ne sjećam se odakle je bio - šaljivdžija, šašav skroz. Usudio se on da strogom i prestrogom Neletu vaspitaču, dok je ovaj u hodniku pušio, izvadi olofku iz knjige sa stranice dokle je stigo i vrati mu je nazad, dvadesetak strana.
I, ništa – Nele dođe, sjedne i čita.
Malo to Džemu bilo, nego mu svaki dan vraća olofku po dvadeset, ili po pedeset stranica, a vaspitač Nele jednako čita. Čita i čita, pa zabilježi olofkom dokle je stigo i iziđe da puši, a Džemo odmah skoči i vrati olofku nazad. Tako danima, tako mjesecima. I tako četiri godine naše srednje škole, vaspitač Nele, ozbiljno i udubljeno, čita jednu knjigu.
Više se tome i nismo čudili. Budala te budala.
Al, jednom, kad smo četvrta godina bili, i kad su svi đaci znali za čitanje vaspitača Neleta, Džemo pomjeri njegovu olofku na kraj knjige, na predzadnji list.
Ispuši Nele cigaru u hodniku i uđe u čitaonicu, sjedne, zatnutom olofkom otvori knjigu i normalno nastavi da čita. Pročita predzadnju stranicu, pročita zadnju i klone mu glava.
Umre.
Sjećam se kako smo se čudili – gledamo Džema, ruke mu gledamo, i on sam gleda u svoje ruke.
Od čega li su?

FUSNOTA

A za svakog je imao vremena.
To sam čuo o nekom kome je kucnuo čas.

SUSRET

Danas sam sreo jednu staricu, daljnu mi rođaku za koju sam mislio da odavno leži u grobu. Pitam je: otkud vi tetka? Veli: “Iziđoh malo među žive”.

EKSPOZICIJA

Kad vidiš mrtvaca da mu zaigraju prsti, znaj da će, iz te kuće, uskoro još neko u grob. Tako priziva mrtvac. To smo od naših starih čuli.
Eno, Nako, kad je otišo na onaj svijet – pričala njegova snaha – zaigrali mu prsti desne ruke, a to je vidjela snaha. I vodili su je nekoj ženi da joj sliva stravu, jer nije mogla da spava od straha – prikazivalo joj se strašno igranje prstiju s ruke mrtvaca.
Svi se u kući postravili, slute i nagađaju ko li će u grob. Ne prođi mnogo - umri svekrva, Nakova žena.
Dolazio narod u kuću, a snaha sve zborila: “Znala sam ja, čim su Naku zaigrali prsti, rekla sam da će još neko brzo u grob, jer tako su stari pričali”.
Posumnjaj neko te prijavi snahu, a policija je lati za gušu, te priznala da je svekrvu otrovala.
A dobru je priču prosula.

HAMLET

U nekoj ulici, u nekom dvorištu, kraj nekog šimšira: čovjek se osvrne lijevo i desno; potom, uđe u kuću, kroz prozor.
Neki komšija vidi to i javi policiji da je lopov ušao u kuću.
Tri policajaca upadnu kroz isti prozor. Zateknu ženu - jaše na doratu, a stane srce ljubavniku.
Žandari poskidaju kape: “Mi smo imali prijavu”.
Žena čupa kose: “Ubice! Ubice!”.
Ne bih večeras pričao ovu priču da nisam vidio kako čovjek, kroz prozor, uskače u kuću preko puta.
Zvati ili ne zvati pitanje je sad?

GLAVE

Džemila bi svake godine pojela najbolju jabuku sa šarenike. Na granama neke zelene, neke rumene, a Džemila gleda u travu, traži prvu padalicu. Zborila je da je sa jabukama ko sa glavama – koja prva padne ona je najbolja.

KAPILARNE POJAVE

Narodna pjesma kazuje da su naši stari vjerovali kako pravedan čovjek ne vidi muku na smrtnom času, kad mu dođe melek. Izvadi mu melek dušu lagano, ko što žena izvadi dlaku iz masla. Blago onome što sačuva din.
“Čuvaj se na ovaj svijet, i šta ćeš reć i šta ćeš pomislit”, zborila mi je Džemila, “jer din se lako izgubi, ko dlaka s glave”.

ČARAPA

Živio neki čovjek u nekoj zemlji, u nekom gradu, u vremenu koje nosaše pisani zakon da su svi ljudi rođeni jednaki. I svanu zakon nepisani po kome neki ljudi više ne mogu da žive u toj zemlji, u tom gradu. I krenuše rulje na te ljude - oteše im kuće, dućane i njive, zlato i srebro.
Jedan, iz naroda koji je morao da ide, imao je druga jednog iz naroda koji nije morao da ide, pa mu jedne noći reče da će otići, jer ne zna da li će osvanuti živ.
“Ne znam da li ću pronijeti blago, plašim se oteće mi ga neko dok budem bježao, pa ti dajem ovu torbu, puna je blaga, čuvaj ga, ako se vratim za deset godina vrati mi ga, a ako se ne vratim po nju za deset godina, troši slobodno ko da si ti zaradio, jer ti si mi prijatelj pravi”, reče čovjek koji mora da ide iz zemlje zbog zakona nepisanog.
I iscijepa on jednu čarapu i dade polovinu čovjeku kod koga ostavlja blago, a drugu polovinu ostavi sebi.
“Ako ja ne budem živ, za novac može doći neko s ovom polovinom čarape – taj je moj, taj zna da sam ti ostavio blago i ti mu daj blago”, reče čovjek. I ode.
Ni traga od njega, i ni traga od njegova naroda u toj zemlji.
Prolaze godine. Prođe deset godina, a drugi čovjek čuva blago, ne načinje ni gram zlata, ni gram srebra.
Navrši se deset godina, a drugi čovjek riješti da čeka još jednu godinu. Prođe i ta godina, a ne dolazi prvi čovjek po blago, niti se iko njegov pojavljuje s polovinom čarape.
Drugi čovjek nače blago i kupi dosta zemlje.
Kako kupi drugi čovjek zemlju, eto ti prvog čovjeka kod njega u kuću. Popričaše malo, i, snužden, drugi čovjek poče da se kune: “Čekao sam! Deset godina nisam načeo blago tvoje, pa još jednu godinu sam čekao i, nedavno, kupih zemlju, jer sam mislio da si ubijen ti i tvoja rodbina, a ti si mi rekao da trošim ako ne dođeš ti il ako neko tvoj ne dođe. Blaga imam još nešto, a daću ti ga i daću ti svu zemlju koju sam kupio od tvoga blaga”, reče drugi čovjek.
A prvi mu reče da nije za blago došao. “To je tvoje blago, pošteno si me čekao koliko sam ti rekao. I neću ja ni blago ni zemlju, nego izgleda hoće da nas gone i iz zemlje u koju smo odavde pobjegli, pa sam došao da mi daš onu polovinu čarape - trebaće mi”.

EVOLUCIJA

Živa je to istina. Ovako je bilo:
Popeo se čovjek na bure, priča narodu. A željno ga čekali, a silno mu klicali.

- Kažu da smo mi vjerska skupina!
- Jesmo! Jesmo! Jesmo!

- Ja im poručujem da nismo!
- Nismo! Nismo! Nismo!

OGLED

Kad pčelar od dva pčelinja društva pravi jedno, on, jednostavno, istrese pčele iz jedne košnice u drugu. Tad nastane rat među društvima, ali ih pčelar, sa njihovog malog pčelinjeg neba iznad košnice, poprska šećerom u prahu, ili nekom sokom, bilo kojim.
Uznemire se pčele, jer su poprskane, pa počnu odmah da se čiste. Jedna drugoj noge, krila, leđa i trbuhe uporno ližu i tako se očiste, te poprime jedan miris. Tada postanu jedno društvo.
Od dvije matice jedna ostane među pčelama, a drugu, jednostavno i po zakonu prirode, ubiju, jer samo jedna može da vlada. I jedna i druga matica znaju zašto jedna mora da umre. Ali, ni pčele, ni matica koja ostaje ni matica koja umire, ne znaju zašto čovjek kad s neba baca uvijek baca politiku i smrt.

MIR I RAT

Bio jednom čudan neki jarac. Na njemu jedan rog dugačak, i oštar, a drugi kratak, a debeo. Stalno se svađahu ta dva jarčeva roga i, kao što priče kažu, jednog dana, skoče s jarčeve glave da se biju. I biju se ta dva roga, priča kaže, ljetnji dan do podne, a neki jarac ugleda ovog jarca bez rogova, skoči mu s leđa i stane ga jahati – misleć da je koza. Jarac svisne od muke, a dva zavađena roga, zastiđena, skoče s velike stijene – u smrt.
O živote! O smrti!
Nijedan rog ne pogodi u krše, da se razbije, nego padnu kraj rijeke, zabiju se u mekotu.
Onaj rog što je pao bliže rijeci bude dobro navodnjen, i izraste. Dolazili ljudi, čudili se, i uzeli ga za sječenje glava. I danas se tim rogom sijeku glave. Onaj rog što je pao u suhu zemlju uzme neki što je znao slova i počne njime da piše.
I danas su u svađi ta dva roga.
Sablja lako izraste, a pero teško se nađe.

ČUDESNA SMRT

Moram ga pomenuti. Zvao se Empedokle.
Ljudi pričaju priče, ali nisu lažovi svi koji pričaju priče.
Ispričao bih vam kako je umro Bido iz Bobovika, ali vi mi ne bi vjerovali.

Znate već da je Empedokle iz Agrigenta bio čudotvorac i liječio je muzikom. Nije sahranjen, jer je skončao u krateru Etne, a vulkan je, poslije, izbacio njegovu sandalu od bronze.
Zašto ne vjerujete Heraklidu Pontijskom koji o tome zbori?

Vi smatrate da Heraklid Pontijski laže o smrti i sandali Empedokla, jer, na drugom mjestu kazuje da je vidio čovjeka koji je stigao s Mjeseca.
Zato vam neću ispričati priču o jednoj čudesnoj smrti, ne biste mi vjerovali, jer i ja sam vidio čovjeka koji je bio na Mjesecu. Zvao se Nil Armstrong.

LIRSKO JA

Čuo sam za to brdo, nisam ga vidio.
Pitam koliko je visoko.
A on veli: “Ponekad siđem s brda dolje na rijeku i napijem se vode, i - dok se vratim gore, opet sam žedan”.

MAJSTORI KRATKIH PRIČA

Kaže mi Ivan Cankar da su samo kamenoresci ispekli zanat kratke priče. Oni mogu sve između rođenja i smrti da svedu na jednu crticu.