| |
Ove
je godine, u ponekom hrvatskom mainstream mediju, po prvi puta
objavljena informacija o "Oktobarskom salonu", međunarodnoj
izložbi suvremene umjetnosti koja se svake godine u listopadu
održava u Beogradu. Jednu od tri istovrijedne nagrade Salona dobio
je hrvatski umjetnik Vlado Martek, a po mnogima bi upravo ova
manifestacija mogla postati središnjim događajem ovog tipa u našem
dijelu Evrope. Budući da suvremena likovna umjetnost, općenito,
nije osobito privlačna niti prioritetna urednicima kulturnih rubrika
te da se i domaća umjetnička scena prati, gotovo u pravilu, u
kombinaciji s eventualnim skandalom koji oko nje nastane ili se
baš u tu svrhu proizvede, nije ni čudo da o aktualnoj kulturnoj/umjetničkoj
proizvodnji susjednih zemalja u njima nema skoro ni traga. Uostalom,
i sama "kulturna rubrika" čini se svakim danom sve manjom.
Zahvaljujući ovakvoj situaciji, nedostatku informacije, komunikacije,
polemizacije pa, hajde, i - edukacije, dominantna slika današnje
Srbije u predodžbi prosječnog hrvatskog građanina svodi se na
hateveovski konstrukt iz devedesetih, koji današnji medijski pristup
redcarpetovskog tipa ne korigira puno.
Srpski slučaj, tj. manjak informacija o današnjoj (urbanoj) Srbiji,
specifičan je iz više razloga. Prvi je, svakako, povezan s devedesetima,
ratom i potpunom izolacijom tj. sprečavanjem "istočnih utjecaja",
inzistiranju na naglašavanju, u biti malih, kulturnih razlika
te politički inženjering vezan uz konstrukciju kulturnog i ideološkog
obrasca što je tijekom vremena prerastao u dominantni koncept
konzervativne, nacionalne kulture. S druge strane, tu je nepobitna
bliskost dviju kultura, prvenstveno jezična, ali i "pop-kulturna",
barem što se tiče "novog vala" i urbane kulture početka
osamdesetih koja je nastala mimo svih instant kulturnih projekata
KPJ.
Prema riječima teoretičara pop-kulture Johna Fiskea, "postoji
razmak između društvenih normi i njihove primjene u određenim
okolnostima, razmak u kojem se pregovara o prihvaćanju i osporavanju,
razmak između determiniranih društvenih odnosa i osobnih nastojanja
pojedinca da odredi svoj, vlastiti, identitet i svoje vlastite
pojedinačne odnose. Ti razmaci sačinjavaju teren gdje je popularna
kultura najaktivnija". Upravo u tim razmacima konstituiran
je pop-kulturni prostor osamdesetih, razdoblje i fenomen toliko
eksploatiran tržišno i opterećen nostalgijom da i dan-danas izmiče
ozbiljnijoj kulturološkoj analizi.
No, vratimo li se u sadašnjost i, hodajući zagrebačkom ulicom,
naiđemo na plakat kojim se oglašavaju nedavno završeni "Dani
srpske kulture" i prema kojemu se, kao onaj prosječni građanin,
postavimo otprilike kao prema "Tjednu kulture Madagaskara",
lako možemo uvidjeti da nešto i nije baš u najboljem redu. To
nešto je - izolacija, naš, hrvatski, mainstream izolacionizam.
Jer zaista je nenormalno da tako malo znamo o kulturi susjedne
nam, bliskojezične zemlje. U sklopu ove nedavno završene manifestacije
u Zagrebu se moglo vidjeti par dobrih filmova (Oleg Novković /
Milena Marković "Sutra ujutro" + "Rudarska opera")
i upoznati jednog "lajavog" bestseller srpskog pisca
mlađe generacije (Marko Vidojković), ali pitanje je zašto mainstream
hrvatski građanin za njih nije mogao čuti i prije? Zar je srpskoj
kulturi dozvoljen upliv u hrvatski "kulturni" prostor
samo kada se strogo odredi kao manjinska? Tjedan manjinske srpske
kulture? I zašto samo tjedan? Čemu tolika obrana od spontanog
upliva srpske kulture i to one urbane, kad je ona od koje se eventualno
treba braniti, to jest turbo-folk, već odavna ukorijenjena i kod
nas. Dovoljno je otići do nekog od zagrebačkih tramvajskih okretišta,
ako već ne pričekati koju minutu u centru, na ulici, dok ne prođe
neki od "treštećih turbo-folk automobila". Uglavnom,
teško srpskoj kulturi u Hrvatskoj! Teško svakoj kulturi i umjetnosti
koja prvo mora prolaziti test političke korektnosti ili, još gore,
autocenzure, ignoriranja ili ignorancije!
Ali to nije sve. Baš dok sam pisala ovaj tekst, s namjerom da
se koncentriram na priču o jednom beogradskom umjetniku i par
njegovih zanimljivih projekata, naišla sam na priču o nedavnom
izdanju "Zagrebačkog odreska", emisije Radija 101 u
kojoj se, u kontekstu održavanja "Dana srpske kulture",
sugerira kako je svako javno djelovanje građana srpske nacionalnosti
u vrijeme obilježavanja godišnjice sjećanja na zločin (Ovčara)
- politička provokacija. Dotični novinari Stojedinice samo su
izrekli u eter ono što, slutim, veliki broj ljudi zaista i misli.
Dakle, ne radi se samo o tome da srpska kultura treba biti korektna
kad se predstavlja u Hrvatskoj. Od svakog umjetnika, režisera,
pisca, likovnjaka, prije nego "nastupi" kod nas, izgleda,
traži se isprika za Ovčaru, Vukovar, Dubrovnik, sve po spisku.
Nije li vrijeme da se zapitamo zašto se svaki srbijanski građanin,
umjetnik, žena, dijete mora ispričati? Zašto se na tomu toliko
inzistira? Je li nam to zaista toliko potrebno i ako jest - do
čega bi to moglo dovesti? Nije li inzistiranje na ovome dizanje
još jedne barijere, znak distinkcije, stopiranje dijaloga, njegovanje
statusa quo? Nije li za nas važnije da počistimo ispred svoga
praga, to jest - kod sebe doma? Nije li, na primjer, važnije da
shvatimo da je HTV devedesetih dodavao, lagao, krivotvorio činjenice,
proizvodio mržnju za koju se, vidi vraga, nitko nikada nije ispričao?
Zar je toliko nemoguće shvatiti da postoje tamo neki Srbi koji
se nemaju za što ispričati?
|
|
