Posljednja nevinost
(La última inocencia)
1956.

Leónu Ostrovu

Spas

Otok bježi
A djevojka se opet uspinje na vjetar
i ponovno otkriva smrt proročke ptice
Sada
je vatra ugašena
Sada
su put
list
kamen
izgubljeni u izvoru oluje
poput moreplovca u strahoti civilizacije
koja pročišćava pad noći
Sada
djevojka nalazi obrazinu beskraja
i razbija zid poezije.

noći koja odlaziš,
daj mi ruku

djelom nemirnog anđela
dani se ubijaju

zašto?

ti noći koja odlaziš,
laka ti noć

život na trgu pleše
s bićem koje nikada nisam bila

i ovdje sam

pleše misao
na niti mojeg osmijeha

i svi kažu da je to prošlo i da

prolazi
prolazi,
moje srce
otvara prozor

živote
ovdje sam

moj život
moja jedina i sleđen krv
udara u svijet

nu želim se osjetiti živa
ali ne želim govoriti
o smrti
niti o njezinim čudnim rukama.

Treba spasiti vjetar
Ptice prosipaju vjetar
po kosi samotne žene
koja se iz prirode vraća
i tkaje oluje
Treba spasiti vjetar

ova zlokobna pomama za življenjem
ovaj skriveni hir za življenjem
odvalači te alejandra, ne poriči to.

danas si se ogledavala u zrcalu
pristajala ti je tuga, bila si sama
svjetlost je rikala zrak je pjevao
nu tvoj se voljeni nije vratio

slat ćeš poruke smijat ćeš se
mahat ćeš rukama tako će se vratiti
tvoj voljeni tvoj toliko voljeni

čuješ bezumnu sirenu koja ga je ukrala
brod zaliven morskom pjenom
gdje su umrli osmijesi
sjećaš se posljednjeg zagrljaja
oh nipošto ne tuguj
smij se u rubac grohotom plači
ali zatvaraj vrata svojega lica
da poslije ne govore
da si ti bila ona zaljubljena žena

grizu te dani
okrivljuju te noći
život te toliko boli
očajnice, kamo si pošla?
očajnice, ništa više!

vrijeme ima strah
strah ima vrijeme
strah

šeta po mojoj krvi
čupa moje najbolje plodove
razara moje žalobne zidine

uništenje uništenja
samo uništenje

i strah
mnogo straha
strah

Noć se rasu u zvijezde
gledajući me zaslijepljenu
a zrak bljuje mržnju
poljepšavajući svoje lice
glazbom.

Uskoro odlazimo

Tajanstveni san
predak mojeg osmijeha
svijet upravo vene
i ima lokot ali ne ključeve
i strah ali ne suze.
Što ću učiniti sa sobom?
Jer Tebi dugujem to što jesam
A ipak nemam sutrašnjice
Jer Tebi...
Noć pati.

Rasprsnut će se otok sjećenja
Život će biti djelo nevinosti
Zatvor
za dane bez povratka
Sutra
će nakazni brodovi uništiti plažu
nad tajanstvenim kristalom.
Sutra
će nepoznato pismo pronaći ruke duše.

Quoi, toujours? Entre moi sans cesse et le bonheur!
G. DE NERVAL

Možda ova noć nije noć,
možda je strašno sunce, ili
drugo, ili bilo što...
Što ja znam! Nedostaju riječi,
nedostaje nevinosti, nedostaje poezije
kada krv plače i plače!

Mogla bih noćas biti tako sretna!
Samo da su mi dali opipati
sjene, čuti korake,
reći “laku noć” neznancu
koji šeta svojeg psa,
gledala bih mjesec, divila bih se
njegovoj čudnoj bijelini, zapinjala bih
na razbacano kamenje, kako se čini.

Ali ima nešto što razbija kožu,
neki slijepi bijes
koji kola mojim venama.
Želim izići! O Kerberu duše:
Stani, prepusti mi svoj osmijeh!

Mogla bih ove noći biti tako sretna!
Još postoje razasuti sni.
I toliko knjiga! I toliko svjetla!
I mojih malo godina! A zašto ne?
Smrt je daleka. Ne gleda me.
Toliko života, Gospode!
Čemu toliki život?

već razumijem istinu

rasprskava se u mojim željama

i u mojim nesrećama
u mojim nesusretima
u mojim neravnotežama
u mojim mahnitanjima
već razumijem istinu

sada
potražimo život

Poći
tijelom i dušom
poći.

Poći
razgraditi se pogledima
tegobnog kamenja
koje spava u grlu.

Moram poći
ne više inercijom pod suncem
ne više poplavom krvi
ne više stajanjem u redu za smrt.

Moram krenuti

Pa navali, putnico!

smrt umire od smijeha no život
umire od plača no smrt no život
no ništa ništa ništa

S druge strane noći
čeka ju njezino ime,
njezin prijetvoran žar za življenjem,
s druge strane noći!

Nešto plače u zraku
zvukovi opisuju zoru.

Ona misli na vječnost.

alejandra alejandra
ispod sam ja
alejandra

Izgubljene avanture
(Las aventuras perdidas)
1958.

Rubénu Veli

Nad crnim hridinama
strmoglavljuje se, opijena smrću,
plamteća ljubavnica vjetra.
G. Trakl

Krletka

Vani je sunce.
Ništa više nego suce,
ali ljudi ga gledaju
i poslije pjevaju.

Ja ne znam za sunce.
Ja znam anđeosku melodiju
i vatrenu molitvu
posljednjeg vjetra.
Znam vikati do zore
kada se gola smrt spušta
u moju sjenu.

Plačem pod svojim imenom.
Mašem rubcima u noći
a brodovi žudni stvarnosti
plešu samnom.
Krijem glavobolju
da bi se rugala svojim bolesnim snima.

Vani je sunce.
Ja se pokrivam pepelom.

Kao vjetar bez krila u mojim očima zatvoren
je poziv smrti.
Samo jedan anđeo će me vezati na suncu.
Gdje je anđeo,
gdje je riječ.

Oh vinom otvoriti nježnu potrebu za postojanjem.

Glasnici u noći najavljivali su ono što nismo čuli.
Tražilo se ispod urlika svjetla.
Željelo se zaustaviti napredovanje ruku u rukavicama
koje su gušile nevinost.

A ako su se skrili u kući moje krvi,
kako to da ne pužem do voljenog
koji umire bez moje nježnosti?
Zašto ne bježim
i progonim se noževima
i buncam?

Svaki trenutak je satkan od smrti.
Gutam bijes kao ludi anđeo
obrastao korovom
kojemu priječe da se sjeća boje neba.

Ali oni i ja znamo
da nebo ima boju mrtva djetinjstva.

Moje djetinjstvo i njegov miris
posvećeni su miloj ptici.

Došli su.
Preplavljuju krv.
Mirišu na perje
na oskudicu
na plač.
Ali ti gajiš strah
i samoću
kao dvije male životinje
izgubljene u pustinji.

Došli su
zapaliti doba sna.
Oproštaj je tvoj život.
Ali ti se grliš
kao pomahnitala zmija
koja steže samu sebe
jer nema nikoga.

Ti plačeš pod svojim plačom,
otvaraš kufer svojih želja
i bogatija si od noći.

Ali toliko je samoće
da se riječi ubijaju.

Koja se zapanjena životinja,
vuče po mojoj krvi
i želi se spasiti?

Evo teškoće:
hodati ulicama
i najavljivati nebo ili zemlju.

Ova pomama da nalikujem na anđela,
bezvremenog,
besmrtnog u kojem bih živjela,
bez samilosti zbog mojeg imena
zbog mojih kostiju koje lutajući plaču.

I tko nema ljubav?
I tko ne užive među makovima?
I tko nema vatru, smrt,
strah, nešto strašno,
makar bilo s perjem,
makar bilo s osmijehom?

Zlokoban zanos je ljubiti sjenu.
Sjena ne umire.
A moja ljubav
grli samo ono što teče
kao paklena lava:
utišana loža,
sablasti u slatkoj ukočenosti,
svećenici od pjene,
a nadasve anđeli,
anđeli lijepi kao noževi
koji se uzdižu u noći
i uništavaju nadu.

Ti koja pjevaš sve moje smrti.
Ti koji pjevaš ono što ne vjeruješ
u snu vremena,
opiši mi kuću praznine,
govori mi o onim riječima odjevenim lijesovima
koje nastanjuju moju nevinost.

Sa svim mojim smrtima
ja se predajem svojoj smrti,
s ono malo osoba iz djetinjstva,
s opijenim željama
koje ne lutaju pod suncem,
i ne postoji riječ ranoranilac
koja daje razlog smrti,
i nema bogova tamo gdje se umire bez grimasa.

Glazba koja se nije nikada čula,
a voljena na nekadašnjim svetkovinama.
Zar nikada ne ću ponovo zagrliti
onog koji će doći poslije kraja?

Ali ova nevina potreba za putovanjem
između preklinjanja i zavijanja.
Ne znam. Znam samo za lice
od sto kamenih očiju
koje plače pored tišine
i čeka me.

Vrt potopljen suzama,
stanovnici koje sam ljubila
još dok moja smrt nije bila rođena.
U posvećenim vjetrom
iztkali su mi sudbinu.

Govorili smo riječi,
riječi da probudimo mrtve,
riječi da zapalimo vatru,
riječi gdje ćemo moći sjesti
i smijati se.

Stvorili smo propovjed
o ptici i moru,
propovjed o vodi,
propovjed o ljubavi.

Kleknuli smo
i obožavali rastegnute rečenice
kao uzdah zvijezde,
rečenice poput valova,
rečenice poput krila.

Izmislili smo nova imena
za vino i za smijeh,
za poglede i njegove strašne
putove.

Sada sam sama
- kao luda škrtica
nad svojom gomilom zlata -
dok bacam riječi u nebo,
ali ja sam sama
i ne mogu reći svom ljubavniku
one riječi zbog kojih živim.

moje su ruke rasle s glazbom
iza cvijeća

ali sada
zašto te tražim, o noći,
zašto spavam s tvojim mrtvacima

Malo znam o noći
ali mi se čini da noć zna o meni,
i još k tome, pomaže mi kao da me voli,
svojim zvijezdama pokriva mi svijest.

Možda je noć život, a sunce smrt.
Možda je noć ništa
a slutnje o njoj ništa
i bića koja ju žive ništa.
Možda su riječi jedino što postoji
u beskrajnoj praznini stoljećâ
koja nam deru dušu svojim sjećanjima.

Ali noć mora poznavati nevolju
koja se poji našom krvlju i našim idejama.
Ona mora baciti mržnju na naše poglede
znajući ih pune zanimanja, izbjegavanja.

Međutim dogodi se da čujem kako noć plače u mojim kostima.
Njezina beskrajna suza luduje
i viče da je nešto otišlo zauvijek.

Ponekad ćemo ponovo biti.

Vjetar umire u mojoj rani.
Noć prosi moju krv.

Strah

U jeci mojih smrti
još ima straha.
Znaš li ti o strahu?
Znam o strahu kada kažem svoje ime.
To je strah,
strah s crnim šeširom
koji krije štakore u mojoj krvi,
ili strah mrtvih usta
koji pije moje želje.
Da. U jeci mojih smrti
još ima straha.

Svjetlo je preveliko
za moje djetinjstvo.
Ali, hoće li mi itko ikada dati rabljen odgovor?
Riječ koja će me zaštititi od vjetra
malu istinu u kojoj se mogu smjestiti
i u njoj živjeti,
neku rečenicu samo moju
koju ću grliti svake noći,
u kojoj ću se prepoznati,
u kojoj ću postojati.

Ali ne. Moje djetinjstvo
zna samo za okrutan vjetar
koji mi je donosio studen
dok su me mrtvačaka zvona
najavljivala.

Samo jedna stara melodija,
nešto kao zlatna djeca, s krilima od zelene kože,
topao, mudar kao more,
koji drhti iz moje krvi,
koji obnavlja moj umor iz davnih eona.

Samo odluka da postoji Bog čak i u plaču.

sfingo pretvori
svoj plač u moje ludilo
neka raste s cvijećem u mojoj nadi
jer spas slavi
naviranje ništavila.

pretvori sfingo
mir tvoje kamene kose
u moju bijesnu krv

ne čujem glazbu
posljednjeg ponora
ne znam govor
zagrljaja bršljana
ali želim biti zaljubljena ptica
koja privlači djevojke
opijene tajnom
želim pticu mudru u ljubavi
u jedinu slobodu.

Zvala sam, zvala sam kao sretna brodolomka
izdanke valova
koji poznaju istinsko ime
smrti.

Zvala sam vjetar,
povjerila mu svoju želju za bićem.

Ali jedna mrtva ptica
vraća se prema očaju
usred glazbe
kada vještice i cvijeće
režu ruku magli.
Jedna mrtva ptica zvana plavo.

Nije samoća s krilima,
to je tišina zatvorenice,
to je muk ptica i vjetra,
to je svijet ljutit mojim smijehom
ili to pakleni čuvari
razbijaju moja pisma.

Zvala sam, zvala sam.
Zvala sam gotovo nikada.

Ne znam za ptice,
ne poznajem povijest vatre.
Ali vjerujem da bi moja samoća morala imati krila.

Gospode
Krletka se pretvorila u pticu
i odletjela
a moje srce je poludjelo
jer smrtno zavija
i smije se za vjetrom
na moja ludovanja

Što da učinim sa strahom
Što da učinim sa strahom

Svjetlo više ne pleše u mojem osmijehu
niti godišnja doba spaljuju golubove u mojim mislima
Moje su ruke ogoljne
i otišle su tamo gdje smrt
podučava mrtvace životu

Gospode
Zrak mi kažnjava biće
Iza zraka su čudovišta
koja piju moju krv

To je nesreća
To je vrijeme prazne nepraznine
To je trenutak za stavljanje zapora na usne
vrijeme slušanja krikova osuđenika
razmatranje svakog od mojih imena
obješenih u ništavilu.

Gospode
Imam dvadeset godina
I moje oči imaju dvadeset godina
a ipak ništa ne kažu

Gospode
Potrošila sam svoj život u jednom trenu
Posljednja nevinost se rasprsla
Sada je nikada ili ikada
ili je jednostavno bilo.

Kako da se ne ubijam pred ogledalom
i nestanem pa da se ponovo pojavim u moru
gdje će me veliki brod čekati
s upaljenim svjetlima?

Kako da si ne iščupam vene
i napravim od njih stube
da pobjegnem na drugi kraj noći?

U početku si u svjetlu dao kraj
Sve će biti isto
Potrošeni osmjesi
Zanimljiva zanimanja
Pitanja od kamena do kamena
Gestikulacije popravljaju ljubav
Sve će biti isto

Međutim moje ruke uporno žele zagrliti svijet
jer im nije još rečeno
da je već prekasno

Gospode
Baci mrtvačke sanduke moje krvi

Sjećam se svog djetinjstva
kada sam bila starica
Cvijeće je umiralo u mojim rukama
jer im je divlji ples veselja
uništio srce

Sjećam se sunčanih crnih jutara
kada sam bila djevojčica
to jest jučer
to jest prije mnogih stoljeća

Gospode
Krletka se pretvorila u pticu
i proždrla moje nade

Gospode
Krletka se pretvorila u pticu
Što ću učiniti sa strahom

I što ako brzamo
od osmijeha do osmijeha
do posljednje nade?

I tko?
I tko me dade meni,
meni koja sam izgubila svoje ime,
ime koje mi je bilo slatka tvar
u davnim vremenima, kada ja nisam bila ja
nego jedna djevojčica obmanuta svojom krvlju.

I čemu, čemu
ovo rasuće, ovo krvarenje,
ovo čerupanje, ova neravnoteža
ako mi stvarnost uzmiče
kao da bježi ispred mitraljeza
i odmah se daje u trk,
premda ju sustižu,
dok ne padne pod moje noge poput mrtve ptice?

Željela bih govoriti o životu.
Ali ovo je život,
ovo zavijanje, ovo zarivanje noktiju
u prsa, ovo čupanje
kose u pramenovima, ovo pljuvanje
u vlastite oči, samo zbog govora,
samo da se vidi može li se reći:
"zar sam to ja? doista jesam?
zar nije istina da ja postojim
i nisam li ja mora neke životinje?

I nečistim rukama
lupamo na vrata ljubavi.
I sa sviješću pokrivenom
prljavštinom i krasnim koprenama,
molimo Boga.
A dok nam u sljepoočice bubnjaju
iz kretenska oholost
uzimamo pojas života
i tapćemo okolišajući u smrt.

I to je ono što činimo.
Mi brzamo od osmijeha do osmijeha
do posljednje nade.

I
Krv se želi smiriti.
Oteli su njezin razlog ljubavi.
Golo odsustvo.
Bjesnim, čerupam se.
Šo bi svijet rekao da ga je Bog
tako napustio?

II
Bez tebe
sunce pada poput napuštena mrtvaca.

Bez tebe
se uzimama u svoje naručje
i vodim se u život
prositi vatrenost.

“ja sam čista
jer je pobjegla
noć koja me zarobila
u svoju crnoću.“
W.Blake

Iako ljubljeni
blista u mojoj krvi
kao neka uzbudljiva zvijezda,
ustajem sa svog trupla
i pažljivo da ne pogazim svoj mrtvi osmijeh
idem ususret suncu.

Od ove obale nostalgije
sve je anđeo.
Glazba je prijateljica vjetra
vjetar je prijatelj cvijeća
cvijeće je prijatelj kiše
kiša je prijateljica smrti.

Druge poeme
1959
Prvi puta objavljene u okviru Dianinog stabla, Bs. As., Sur, 1962.

tišina
stapam se s tišinom
stopila sam se s tišinom
i prestajem činiti
prestajem piti
prestajem govoriti

***

brodolomci u sjeni
zagrliše onu koja se ubila
tišinom vlastite krvi

noć je pila vino
i plesala gola među maglenim kostima

***

životinja potjerana u najdalju klaonicu
ili gola djevojka sjedi u zaboravu
dok joj razbijena glava luta plačući
u potrazi za čišćim tijelom

***

kasnije
kada se umire
ja ću plesati
izgubljena u svjetlu vina
i ponoćnom ljubavniku

***

putnice srca crne ptice
tvoja je samoća ponoć
tvoje mudre životinje napučuju tvoj san

u očekivanju starinske riječi
tvoja ljubav i njezin glas su razbijeni vjetar

CAROLINE DE GUNDERODE

en nostalgique je vagabondais par l'infini
C. de G.

Ruka zaljubljene u vjetar
miluje lice odsutnog.
Opsjednuta s "kovčegom ptičije kože"
bježi od sebe s nožem u pamćenju.

Ona koju je progutalo ogledalo
ulazi u kovčeg od praha
i smiruje životinje zaborava.

***

Ja pjevam.
To nije zazivanje.
Samo imena koja se vraćaju.

Teškoće i noći
(Los trabajos y las nochas)
1965

I
Poema

Ti odabireš mjesto rane
gdje govorimo našu tišinu.
Ti činiš od mog života
ovu previše čistu svečanost.

U noći na tvojoj strani
riječi su rješenja, ključevi.
Želja za umiranjem je kralj.

Neka tvoje tijelo uvijek
bude voljeni prostor otkrivanja.

Primi ovo lice moje, nijemo, prosjačko.
Primi ovu ljubav kad te molim.
Primi ono što postoji u meni, ono što si ti.

jedan cvijet
ne daleko od noći
moje nijemo tijelo
se otvara
u finoj hitnosti rose.

Kada me gledaš
moje oči su ključevi,
zid ima tajne,
moj strah riječi, poeme.
Samo ti činiš od moga sjećanja
opčinjenu putnicu,
vječnu vatru.

Ti pretvaraš tišinu jorgovana koji trepere
u moju tragediju vjetra u srcu.
Ti si učinio od moga života priču za djecu
gdje su brodolomci i mrtvaci
njihovi izgovori za divne svečanosti.

tvoj glas
u ovoj nemogućnosti da iziđu stvari
iz mog pogleda
one me razbaštinjuju
čine od mene brod na kamenoj rijeci
ako nije tvoj glas
sama kiša u mojoj grozničavoj tišini
ti mi razvezuješ oči
i molim te
da mi uvijek
govoriš

Netko ulazi u tišinu i napušta me.
Sada samoća nije sama.
Ti govoriš kao noć.
Najavljuješ se kao žudnja.

Odavde je krenuo u crnu noć
i njegovo je tijelo moralo boraviti u toj prostoriji
gdje su jecaji, opasni koraci
onog tko ne dolazi, ali njegovo gorko
prisustvo je u tom ležaju u jecajima
jer jedno lice plamti,
umetnuto poput dragulja
u tamu.

Skriven u mom pismu
pjevaš u mojoj pjesmi.
Zalog tvog slatkog glasa
okamenjenog u mojemu pamćenju.
Pečena ptica u svom bijegu.
Neznanac je tetovirao zrak.
Sat koji kuca samnom,
da se nikada ne probudim.

na drugoj obali noći
ljubav je moguća

- ponesi me -

ponesi me među slatka stvorenja
koja svaki dan umiru u tvojom sjećanju

Prije bijaše jedno svjetlo
u mojemu rođenom jeziku
na malo koraka od ljubavi.

Noć otvorena. Noć nazočna.

Kada dođe moje će oči blistati
svjetlom onog kojeg oplakujem
ali sada se javlja buka bijega
u srcu svake stvari.

Zbog tvojeg odsuća nema pjesme
samo slika, jedna pukotina u nekom zidu,
nešto u vjetru, gorak okus.

Jedna napuštena vatra ubija svoje svjetlo.
Počinje pjevati zaljubljena ptica.
Tolika pohlepna bića u mojoj tišini
i ova mala kiša koja me prati.

da bih prepoznala u žudnji svoj znak
da bih označila jedini san
da se nikada ne bih ponovno podržavala u ljubavi

bila sam sva dar
čisto lutanje
vučice u šumi
u noći tijelâ

da bih rekla nevinu riječ

ako se usudim
gledati i reći
to je zbog njegove sjene
tako nježno spojene
na moje ime
tamo daleko
u kiši
u pamćenju
zbog njegovog lica
koje izgara u mojoj poemi
i prekrasan širi
miris
ljubljenog nestalog lica.

čudna kakva bijah
kada je susjeda udaljenih svjetala
gomilala najčišće riječi
da bi stvorila nove tišine

Vrijeme u kojem trava raste
u konjskom sjećanju.
Vjetar izgovara prostodušne govore
u čast jorgovana,
a netko ulazi u smrt
otvorenih očiju
kao Alisa u zemlju već viđenu.

ptice su u mojim očima crtale
malene krletke

U očekivanju, samo
šuštanje slomljenog jorgovana.
A kad svane dan,
sunce se dijeli u mala crna sunca.
I kada je noć, uvijek,
jedno pleme sakatih riječi
traži utočište u mojem grlu,
da ne pjevaju oni,
zlokobnici, gospodari tišine.

Gol sanja sunčanu noć.
Preležala sam životinjske dane.
Vjetar i kiša su me izbrisali
kao vatru, kao pjesmu
napisanu na jednom zidu.

Sićušna dama
stanovnica u srcu jedne ptice
izlazi u zoru i izgovara samo jednu riječ:
NE

Prostor. Veliko isčekivanje.
Nitko ne dolazi. Ova sjena.

Dati joj što i svima:
značenja sjenovita
ne zadivljujuća

Prostor. Goruća tišina.
Kako se odnose među sobom sjene?

jedno mjesto
ne kažem prostor
govorim
o
govorim o onom što nije
govorim o onom što poznajem

to nije vrijeme
samo su to svi trenutci
nije ljubav
ne
da
ne

jedno mjesto odsustva
jedna nit bijednog susreta

nemoj me peredati
pretužna ponoći,
nečistu bijelom podnevu

još nije sada
sada je nikada

još nije sada
sada i uvijek
je nikada

Smrt uvijek nadohvat.
Slušam njezin govor.
Samo se čujem.

premda je večer, noć je,
a ti ne možeš.

Pjevaj kao da se nije dogodilo ništa.

Ništa se ne događa.

Nikada ponovno nema nade
u odlasku i dolasku
imena, likova.
Netko je sanjao vrlo loše,
netko je grješkom potrošio
zaboravljene udaljenosti.

Raširila sam svoje sirotinjstvo
po stolu, kao zemljopisnu kartu.
Iscrtala sam itinerare
prema mojem vjetrovitom mjestu.
Oni koji dolaze ne susreću me.
Oni koje čekam ne postoje.

Popila sam jaka pića
da bih promijenila lice
u jednog anđela, u prazne čaše.

Netko jecajima mjeri
duljinu zore.
Netko nožem probada jastuk
u potrazi za svojim nemogućim
mjestom za odmor.

Ako se usudiš iznenaditi
istinu ovog starog zida;
i njegove pukotine, poderotine
praveći lica, sfinge,
ruke, klepsidre,
jamačno će nešto
doći za tvoju čežnju,
jamačno će otići
ovo odsustvo koje te ispija.

kako je studeno zeleno i miče se
plamen dahće grakće on je led
niti trepere titraju
niti
zeleno je a ja upravo umirem
zid je samo zid i šutljiv je, gleda umire

U ponoć
stižu dječiji stražari
i dolaze sjene koje već imaju ime
i dolaze praštatelji
od onih koji su učinili tisuću mojih lica
u najmanjoj pukotini svakog dana.

Traži tvoj zagrljaj,
podvostručuje tvoj bijes,
stvara prostor uvrijeda
između mene i ogledala
stvara gubavu pjesmu
između mene i one koju sam stvorila.

Premda glas (njegov zaborav
smućuje me, mene brodolomnicu kakava sam ja)
moli u jednom kamenom vrtu

sjećam se svih svojih života
zbog zaborava.

Jedno odgođeno napuštanje.
Nitko nije vidljiv nad zemljom.
Samo glazba krvi
jamči boravište
na jednom mjestu tako otvorenom.

ne znam je li ptica ili krletka
ubojičina ruka
ili mrtva djevojka među svijećama
ili amazonka koja dahće u velikom mračnom grlu
ili šutljivica
ali možda povjetarac kao izvor
možda lakrdijaš
ili princeza s visokog tornja

Vjetar mi je bio pojeo
dio lica i ruke.
Zvali su me odrpani anđeo.
Očekivala sam.

Prostor zatvorene boje.
Netko lupa i pravi
jedan mrtvački sanduk za vrijeme,
drugi za svjetlost.

Sutra
će me obući jutarnjim pepelom,
napunit će mi usta cvijećem.
Naučit ću spavati
u sjećanju jednog zida,
u dahu
životinje koja sanja.

Godine i minute čine ljubav.
Zelene maske pod kišom.
Crkva s opscenim vitrajima.
Plavi trag na zidu.

Ne poznajem.
Ne prepoznajem.
Tama. Tišina.

Sjena pokriva nježne latice
Vjetar odnosi posljednji titraj jednog lista
Udaljeno mnore i dvostruko nemušto
u ljetu koje se smilovalo svojim svjetlom.

Jedna želja ovdje
Jedno sjećanje tamo

U naboranoj ruci jednog mrtvaca,
u sjećanju jednog luđaka,
u tuzi jednog dječaka,
u ruci koja traži čašu,
u nedohvatljivoj čaši,
u vječitoj čežnji.

I još se usudim voljeti
zvuk svjetla u mrtvi sat,
boju vremena na napuštenom zidu.

U svom pogledu izgubila sam sve.
Tako je daleko moljeti. Tako je blizu znati da ništa ne postoji.

Izlučevina kamena ludosti
1968.

Mojoj majci

I
Noćna pjevačica

Joe, macht die Musik von damals nacht...

Ona koja je umrla u plavo obučena pjeva. Pjeva napojena smrću na suncu svoje opijenosti. U njezinoj pjesmi je plava odjeća, bijeli konj, zeleno srce tetovirano jekom odkucaja njezinog mrtvog srca. Izložena svim gubitcima, ona pjeva pored izgubljene djevojčice koja je ona sama: njezin amulet dobre sudbine. I unatoč zelenoj magli na usnama i sivoj studeni u očima, njezin glas prelazi razdaljinu koja se otvara između žeđi i ruke koja traži čašu. Ona pjeva.

Olgi Orozco

Vrtoglavice ili razmišljanje o nečemu što nestaje

Ovom jorgovanu otpadaju latice
Sa samog sebe pada
i krije svoju staru sjenu.
Moram umrijeti od takvih stvari

Otsutni pušu a noć je gusta. Noć ima boju trepavica mrtvaca.
Čitavu noć činim noć. Čitavu noć pišem. Riječ po riječ, ja pišem noć.

Već je izgubljeno ime koje me zvalo,
njegovo lice se vrti po meni
kao šum vode u noći,
vode koja pada u vodu.
Njegov osmijeh je posljednje preživjelo,
a ne moje pamćenje.

II

Najljepši
u noći onih koji odlaze,
oh žuđeni,
beskrajan je tvoj nepovrat,
ti si sjena do dana danâ.

Umrli su prestrašeni oblici i ne postoji vani niti unutra. Nitko ne osluškuje mjesto, jer mjesto nije postojalo.
S namjerom slušanja slušaju mjesto. Unutar tvoje obrazine sijeva noć. Prožimaju te graktanjem. Čekićaju te crnim pticama. Neprijateljske boje se stapaju u tragediji.

Jesen na modrilu jednog zida: znam za skrovište malih mrvih djevojaka.

Svaku noć, u trenu jednog krika, dolazi nova sjena. Tajanstvena lutka sama pleše. Osjećam svoj strah jako mlade životinje u prvoj noći lova.

Svjetlo vjetra među borovima, razumijem li te znakove užarene tuge?

Obješen čovjek se njiše na stablu označenom jorgovanovim križem.

Sve dok nije uspio kroz prozor iskliznuti iz mog sna i ući u moju sobu, u sukrivnju ponoćnog vjetra.

Vidim kako do mojih očiju rastu obličjâ tišine i očaja. Slušam sive, guste glasove na mjestu gdje je nekada bilo srce.

Naborane ruke me tjeraju u izbjeglištvo.
Pomozi mi da ne molim pomoć.
Žele da omrknem, žele me ubiti.
Pomozi mi da ne molim pomoć.

I
Snage govora su osamljene dame, ucviljene, koje pjevaju kroz moj glas kojeg slušam izdaleka. A daljini, u crnoj areni, leži djevojčica puna pradavne glazbe. Gdje je istinska smrt? Željela sam se osvijetliti svojim nedostatkom svjetlosti. Grane umiru u sjećanju. Ležeća se gnijezdi u meni sa svojom maskom vučice. Ona koja nije mogla više i zazivala je vatre i izgorjele smo.

II
Kada u kući govora iščezne krov i riječi ostanu bez skloništa, ja govorim.

Dame u crvenom zalutaše unutar svojih obrazina, ipak će se vra¬titi da bi jecale među cvijećem.

Smrt nije nemušta. Slušam pjesmu ljudi u crnom koji pečate napukline u tišini. Slušam tvoj preslatki plač kako rascvijetava moju sivu tišinu.

III
Smrt je vratila tišini svoju čarobnu opsjenu. I ja ne u reći svoju pjesmu, moram ju reći. Ako još pjesma (ovdje sada) nema smisla, nema sudbinu.

Zimski pas grize moj osmijeh. Bio je na mostu. Bila sam gola i nosila sam šešir okićen cvijećem i vukla sam svoje truplo također golo i sa šeširom od suha lišća.
Imala sam bezbroj ljubavi - rekoh - ali najljepša bijaše moja ljubav za zrcalima.

iz glazbe kiša
iz tišine godine
koje prolaze jednu noć
moje se tijelo nikad više
neće moći sjetiti

I uvijek je vrt jorgovanâ s druge strane rijeke. Ako duša pita je li vrt daleko, kazat će joj se: vrt je s druge strane rijeke, ne ove rijeke nego one.

Octaviju Pazu

zovem te
isto kao nekada prijateljica prijatelja
u malim bojažljivim
pjesmama u zoru

Barke nad rodnom vodom.
Crna voda, životinja zaborava. Ružičasta voda, jedina stražarica.
Tajna obasjana glasovima u parku. Oh, tako davno.

Bdiješ iz ove sobe
gdje je strašna tvoja sjena.

Nema ovdje tišine
nego rečenice koje izbjegavaš.

Znakovi na zidu
pričaju lijepu daljinu.

(Učini da ne umrem
prije nego te ponovno vidim)

Iza jednog bijelog zida promijenljivost duge. Lutka u svojoj krletki čini jesen. To je buđenje u darovima. Vrt nedavno stvoren, plač poslije glazbe. I neka uvijek svira, tako da nitko neće pomagati pokretima rođenja, mimici darova, razgovoru one koja jesam, vezana za ovu tišinu koja sam i sama. I da od mene ostane tek veselje onog tko je molio ući i bilo mu je dopušteno. To je glazba, to je smrt, ono što sam željela reći u noćima varljivim poput boja šume.

I sivi mol i crvene kuće I još nije samoća I oči vide crni četverokut s glazbenim ljubičastim krugom u svome središtu I vrt naslada postoji samo izvan vrtova I samoć je ne moći ju izreći I sivi mol i crvene kuće.

Ne imenovati stvari svojim imenima. Stvari imaju nazubljene rubove, bujnu vegetaciju. Ali, tko govori u prostoriji punoj očiju. Tko gricka s papirnatim ustima. Imena koja dolaze, sjene s obrazinama. Liječi me od praznine - rekoh. (Svjetlost se voljela u mojoj tami. Saznah da me još nije bilo kada sam se susrela govoreći: ja sam.) Liječi me -rekoh.

Nježno šuštanje grmlja koje raste. Zvukovi onog što uništava vjetar. Dolaze k meni kao da sam izvan srca onoga što postoji. Željela bih biti mrtva i ući u tuđe srce.

Onomu tko se vraća u potragu za svojim davnašnjim potragama,
noć ga zatvara kao voda kamen
kao zrak pticu
kao što se zatvarjau dva tijela u ljubavi

Kako se zove ime?
Boja poput mrtvačkog sanduka, prozračnost kroz koju nećeš proći.
Kako je moguće toliko ne znati?

I
I nadsve gledati nedužno. Kao da se ništa ne događa, što je sigurno.

II
Ali želim te gledati sve dok se tvoje lice ne udalji od mojeg straha, kao ptica s oštrog ruba noći.

III
Kao djevojčica od ružičaste krede na prastarom zidu koju je iznenada obrisala kiša.

IV
Kao kada se cvijet otvori i pokazuje srce kojeg nema.

V
Svi pokreti mojeg tijela i mojeg glasa služe da od mene učine dar, granu koja napušta vjetar na kućnom pragu.

VI
Pokrij sjećanje svojeg lica s obrazinom koja ćeš postati i uplaši djevojčicu koja si bila.

VII
Noć dvoje ljudi raspršila se s maglom. To je doba ledene hrane.

VIII
A žudnja, moje sjećanje je žudnja, ja dolje, u pozadini, u bunaru, ja sam pila, sjećam se.

IX
Pasti kao ranjena životinjana mjestu koje je postalo mjesto objave.

X
Kao onaj koji ne želi stvar. Nijednu stvar. Sašivena usta. Sašiveni očni kapci. Zaboravila sam se. Vjetar je unutra. Sve je zatvoreno i vjetar je unutra.

XI
Na crnom suncu tišine riječi su se zlatile.

XII
Ali tišina je zajamčena. Zbog toga pišem. Tu sam sama i pišem. Ne, nisam sama. Tu je netko tko podrhtava.

XIII
Čak ako kažem sunce i mjesec i zvijezda mislim na stvari koje me prate. A što sam ja željela?
Željela sam savršenu tišinu.
Zbog toga govorim.

XIV
Noć ima oblik vučjeg zavijanja.

XV
Užitak je izgubiti se u predodređenoj slici. Digla sam se iz svoga trupla, pošla sam u potragu za onom koja jesam. U potrazi za sobom, otišla sam onoj koja spava u jednoj vjetrovitoj zemlji.

XVI
Moj beskrajan pad moj beskrajan pad u kraj gdje me nitko nije očekivao, ali nakon što sam vidjela tko me očekivao nisam vidjela nikoga drugoga već sebe.

XVII
Netko je pao u tišinu. Moja posljednja riječ bila je ja, ali mislila sam na sjajnu zoru.

XVIII
Žuto cvijeće ispunjava krug plave zemlje. Voda drhti puna vjetra.

XIX
Blještavilo dana, žute ptice u jutru. Jedna ruka driješi tamu, jedna ruka vuče za kosu neku utopljenicu koja ne prestaje prolaziti kroz ogledalo. Vraćanje sjećanju tijela, moram se vratiti svojim bolnim kostima, moram shvatititi što kaže moj glas.

Dijanino stablo
(Árbol de Diana)
1962.

1

Skočila sam od sebe u zoru.
Ostvila sam svoje tijelo pored svjetla
i opjevala sam tugu onog koji se rađa.

2

Ovo su verzije koje nam predlaže:
jedna rupu, jedan zid koji se trese...

3

samo žudnja
tišina
nijedan susret

čuvaj se moje ljubavi
čuvaj se u pustinji šutljive
putnice s praznom čašom
i sjene njezine sjene

4

DOBRO DAKLE

Tko će prestati uranjati svoju ruku u potrazi
za prilogom za zaboravljenu malu. Studen će platiti.
Platit će vjetar. Kiša će platiti. Platit će
grom.

5

za jednu minutu kratka života
jedinu otvorenih očiju
za jednu minutu gledanja
u mozak malog cvijeća
plešući kao riječi u ustima nijema čovjeka

6

ona se razgolićuje u raju
svoje memorije
ona ne poznaje okrutnu sudbinu
svojih vizija
ona se boji da ne zna imenovati
ono što ne postoji

7

S košuljom skače u plamen
od zvijezde do zvijezde
od sjene do sjene.
Umire od udaljene smrti
ona koja ljubi vjetar.

8

Blještavo sjećanje, hodnik gdje
luta sjena onog što očekujem. Nije
istina da će doći. Nije istina da
ne će doći.

9

Ove kosti blistaju u noći
ove riječi su kao drago kamenje
u živom grlu okamenjene ptice,
ovo predrago zelenilo,
ovaj topli ljiljan,
ovo tajanstveno srce.


10

nejak vjetar
pun dvostrukih lica
koja skraćujem u oblik predmeta za ljubav

11

sada
u ovaj nevini sat
ja i ona koja bijah sjele smo
u predvorje mojega pogleda.

12

nema više slatkih promjena jedne svilene djevojčice,
sada mjesečarke u vijencu magle

njezino naglo buđenje udišući
miris cvijeta koji se otvara na vjetru

13

objašnjavati riječima ovoga svijeta
da je od mene otišao jedan brod, odnoseći me

14

Poema koju ne govorim,
je ona koju ne zaslužujem.
Strah da postoje
dva puta u ogledalu:
netko uspavan u meni
jede me i pije.

15

Čudno da se nisam navikla
na čas kada sam rođena.
Čudno da više ne vršim
službu tek pridošle.

16

izgradila si svoju kuću
očerupala si svoje ptice
tukla si vjetar
vlastitim kostima

završila si sama
ono što nitko nije započeo

17

Dani u kojima jedna udaljena riječ gospodari mnome.
Tih dana sam providna i hodam poput mjesečarke.
Prekrasna lutka pjeva, divi se, priča stvari i stvari:
gnijezdo od čvrstih niti po kojima plešem i plačem
na mojim bezbrojnim pokopima. (Ona je svoje
zapaljeno ogledalo, svoje očekivanje na hladnim
ognjištima, svoj mistični element, svoje bludničenje
imena koja sama rastu u blijedoj noći.)

18

kao umna pjesma
tišine stvari,
govoriš da me ne vidiš.

19

kad vidiš oči
koje imam u svojim tetovažama

20

kaže da ne zna za strah od ljubavne smrti
kaže da se boji ljubavne smrti
kaže da je ljubav smrt da je strah
kaže da ne zna
Lauri Bataillon

21

toliko sam rodila
i dvostruko patila
tu i tamo u sjećanju

22

u noći
jedno ogledalo za malu smrt
jedno ogledalo od pepela

23

pogled s mostića
može biti priviđenje svijeta

pobuna se sastoji u gledanju ruže
dok se oči ne pretvore u prah

24

ove niti zatvaraju sjene
i prisiljavaju ih da poštuju tišinu
ove niti vežu pogled u jecaj

25

jedna pukotina u noći
i odmah upada anđeo

26

kada dvorac noći
zapali svoju ljepotu
kucat ćemo po ogledalima
dok naša lica pjevaju kao idoli

27

udarac zore u cvijeću
napušta me opijenu ničim i ružičastim svjetlom
opijenu nepokretnošću i sigurnošću

28

udaljuješ se od imena
koja tkaju tišinu stvari

29

Ovdje živimo s jednom rukom u grlu.
Da ništa nije moguće, to su već znali oni koji
su izmislili kiše i koji su iztkali riječi u oluji odsutnosti.
Zbog toga u njihovim preklinjanjiima je bio
zvuk zaljubljenih ruku u magli.

30

u bajkovitoj zimi
tužaljka pokislih krilâ
u sjećanju vodenih prstiju magle

32

Tamo gdje su rane uspavana polako u ponoć
jede svoje srce

33

ponekad
ponekad ću možda
otići a da se ne zaustavim
otići ću kao onaj koji odlazi

34

mala putnica
umire objašnjavajući svoju smrt

mudre nostalgične životinje
posjećuju svoje toplo tijelo

35

Živote, moj živote, pusti se pasti, pusti se bolovati, moj
živote, pusti se vezati za vatru, za prostodušnu tišinu,
za zeleno kamenje u kući noći, pusti se pasti i patiti, moj živote.

36

u krletci vremena
uspavana gleda svoje oči same

vjetar joj nosi
nježan odgovor lišća

37

i još dalje od svake zabranjene zone
postoji ogledalo za našu tužnu prozračnost

38

Ova pjesma pokajanja, bdjela je iza mojih pjesama:
ova pjesma me razotkriva, ušutkava me.

Tekstovi sjene

Dijalozi

Pripovijest za pamćenje

- Ona u crnini, ona što se smiješka s onog malog tramvajskog prozorčića, nalikuje mi na gospođu Lamort – reče.
- Nemoguće, jer u Parizu nema tramvaja. Osim toga, ona u crnini iz tramvaja ni u čemu ne nalikuje na gospođu Lamort. Upravo obrnuto, gospođa Lamort je ta koja nalikuje na ovu u crnini. Da vidimo: ne samo da u Parizu nema tramvaja, nego ja nisam nikada u svom životu vidjela gospođu Lamort, niti na slici.
- Vi se sasvim slažete samnom – reče – jer ni ja ne poznajem gospođu Lamort.
- Tko ste vi ? Morale bismo se upoznati.
- Ja sam gospođa Lamort – reče –. A tko ste vi ?
- Gospođa Lamort.
- Vaše me ime neprestano na nešto podsjeća – reče.
- Pokušajte se sjetiti prije nego dođe tramvaj.
- Tramvaj, niste li maločas rekli da u Parizu nema tramvaja ? – reče.
- Nije ih bilo kada sam to rekla, nu nikada se ne zna što će se dogoditi.
- Dobro, onda ga sačekajmo jer ga upravo čekamo.
Sumnjičavost

Mama nam je pričala o jednoj bijeloj šumi u Rusiji: ... i pravili smo čovječuljke od snijega i na glavu im stavljali šešire koje smo ukrali pradjedu...
Ja sam ju gledala nepovjerljivo. Što je to snijeg? Zašto ste pravili čovječuljke? I, prije svega, što je to pradjed?

Privrženost

Pod jednim stablom, ispred kuće, vidio se jedan stol a za stolom su sjedjele Smrt i djevojčica, pile su čaj. Između njih sjedjela je jedna neizrecivo krasna lutka; i Smrt i djevojčica gledale su lutku diveći joj se više nego izlazećem suncu, istovremeno su nehajno razgovarale.
- Uzmi malo vina – reče Smrt.
Djevojčica se osvrtala oko seba, ali na stolu nije vidjela ništa osim čaja.
- Ne vidim da ima vina – reče.
- Pa i nema ga – odgovori Smrt.
- A zašto ste mi rekli da ga je bilo? – reče
- Nikada nisam rekla da ga je bilo, samo sam rekla da ga uzmeš – reče Smrt.
- Znači da ste postupili nepristojno, kad ste mi ga nudili – odgovori ljutito djevojčica.
- Ja sam siroče. Nitko se nije poduzeo da mi pruži vrstan odgoj – opravdavala se Smrt.
U to lutka otvori oči.

Male poeme u prozi

Ugasilo se sunce, ugasio se osjećaj o suncu, upalio se osjećaj o gašenju.

*
Došao je dan kada su se pjesme stvarale bez govora, dan kada su se okupile velike i male želje rasute u stihovima, skupljene odmah u dva oka.