Alejandru Pizarnik danas mnogi kritičari smatraju jednom od najznačajnijih latinoameričkih pjesnika; rođena je u Buenos Airesu 29. travnja 1936. godine u obitelji židovskih imigranata iz istočne Europe. Proživjela je svoj kratak život intenzivno i raznovrsno. Tako da je kao član posade trgovačkih brodova proputovala Karibe i živjela u različitim američkim zemljama; to iskustvo je dalo stanovitu kontinentalnost njezinim djelima, a posebno su ju očarali sjaj tropskih predjela i osjećaj dubokog duhovnog identiteta s jezgrom animističkih kultura Južnog kontinenta.
Studirala je književnost na Sveučilištu u Buenos Airesu, a slikarstvo kod slikara Juan Batlle Planasa. Između 1960. i 1964. godine Pizarnik živi u Parizu gdje radi u časopisu « Cuadernos » i objavljuje mnoge pjesme i kritike u različitim francuskim časopisima i izdavačkim kućama; prevodila je Artauda, Michauxa, Cesairéa i Bonnefoya, a na Sorboni je istovremeno studirala povijest religija i francusku književnost.
Poistovjetivši se s idejama i ciljevima nadrealizma osniva 1952. s Aldom Pellegrinijem časopis « Od nule ». Kao slikarica, aktivnost kojom se intenzivno bavila, stvara slike stanovite oniričke atmosfere, atmosfere nedužnosti i tajanstvenosti koja je savršenom skladu s njezinom poezijom. Nakon povratka u Buenos Aires, objavila je svoja tri glavna poetska djela "Los trabajos y las noches" (Teškoće i noći), "Extracción de la piedra de locura" (Izlučevina kamena ludosti) i "El infierno musical" (Glazbeni pakao) te svoje jedino djelo u prozi "La condesa sangrienta" (Krvava grofica).
Stipendiju Guggenheim dobiva 1969. godine a 1971. Fullbrightovu. U jesen 1972. godine (25. rujna) za vrijeme jednog vikend-otpusta iz psihijatrijske klinike, gdje je boravila kraće vrijeme, umire od namjerno uzete prevelike doze barbiturata.
“Ta pjesnikinja pohlepna za brodolomom, zaljubljena u smrt, ljubavnica boli i patnje. Ta tankoćutna i osjetljiva pjesnikinja, to biće” - kako joj nježno tepa Julio Cortázar, - “su vrata u ponovno čitanje najistaknutijih pjesnika samoubojica Latinske Amerike”.
O njezinom životu i djelu pisalo se « previše » i većina je usredotočena na opća mjesta. Isto tako se susreću izdanja koja su prividno cjelokupno djelo, nu često se primjećuju mnoge krivotvorine, posebno u njezinom dnevniku. Mnoge od krivotvorina pripisuju se obitelji, da javnost ne bi saznala o njezinim strastima, njezinom homoseksualizmu, o njezinim dijaboličkim i erotskim maštarijama.
Kada je u Buenos Airesu (1954.) počela studirati književnost, usporedno je studirala i novinarstvo, međutim njezina je pozornost usmjerena na književnost; i od tog vremena ju veže prijateljstvo s jednim od njezinih profesora (Juan Jacobo Bajarlía), kojeg mnogi njezini biografi označavaju kao onoga koji ju je uveo u teoriju književnosti, posebno u nadrealizam.
Njezina prva knjiga, La tierra más ajena (Vrlo tuđa zemlja) , pojavila se 1955. godine; ali mnogo godina kasnije sama pjesnikinja je htjela da se to djelo zaboravi. U svakom slučaju, ove pjesme već kazuju mnogo o poeziji i viziji svijeta mlade Alejandre.

Ja sam
moja krila?
dvije latice gnjile
moj razum?
dvije čašice kisela vina
moj život?
praznina dobro smišljena

Između 18. i 24. godine čita sve što joj dođe pod ruku i pohađa nastavu slikanja kod slikara Batlle Planasa, kod kojega se stvarno približava nadrealizmu i u tu struju baca svim srcem. Nekoliko platana iz toga doba bila su izložena u galeriji Guernica u Buenos Airesu, i njezini tekstovi iz toga doba su dokaz da ne samo da ju je zanimao nadrealizam, nego je bila i jedna od njegovih istaknutih sljedbenika (to pokazuje nadrealistička pričica Dijalozi).
Posljednja nevinost (La última inocencia ) iz 1956. njezina je druga objavljena knjiga, koju posvećuje svojemu psihoanalitičaru Oscaru Ostrovu. Alejandra je odlučila poći analitičaru, nu shvaćala je na stanovit način da njezina tuga i melankolija pripadaju kategoriji bezgraničnih i neiscrpnih tajni. Već od mladih godina bila je svjestna da su sretni samo oni ljudi koji ne misli ništa više od onoga što je strogo nužno za življenje. Radi mucanja i astme s 21. godine obratila se doktoru Ostrovu, književniku i pjesniku, profesoru medicinskog fakulteta u Buenos Airesu. Ostrov se 1983. sjeća: »...ponekada se u zanosu znalo dogoditi da sam se udaljio od svoje uloge psihoterapeuta i tada kao da sam ja ulazio u Alejandrin magični svijet ne da « egzorciram njezine utvare », nego da ih dijelim s njom, da patim i uživam u njima. Nisam siguran jesam li ju uvijek psihoanalizirao; ali znam da je ona uvijek poetizirala mene... ».
Godine 1958. objavljuje knjigu Las aventuras perdidas u kojoj je jednu od najljepših poema, « Krletka », posvetila Rubénu Veli. Dvije poeme te zbirke, « Buđenje », posvećena njezinom psihonalitičaru,i « Mnogo dalje » oslikavaju vizije pjesnikinje Pizarnik, koje su se već oblikovale i koje će joj ostati do kraja života. Ti su fragmenti :

Što da učinim sa strahom
Što da učinim sa strahom

Gospode
Zrak mi kažnjava biće
Iza zraka su čudovišta
koja piju moju krv

Kako da se ne ubijam pred ogledalom
i nestanem pa da se ponovo pojavim u moru
gdje će me veliki brod čekati
s upaljenim svjetlima?

i

Željela bih govoriti o životu.
Ali ovo je život,
ovo zavijanje, ovo zarivanje noktiju
u prsa, ovo čupanje
kose u pramenovima, ovo pljuvanje
u vlastite oči, samo zbog govora,
samo da se vidi može li se reći:
"zar sam to ja? doista jesam?
zar nije istina da ja postojim
i nisam li ja mora neke životinje?

Ta bol, taj bijes i to nezadovoljstvo sa samom sobom, to čuđenje nad svojim bićem i svojim životom dat će pečat njezinoj poeziji i viziji koju ona pokazuje. Alejandra piše poeziju i poezija gradi nju. Već od najranijeg doba njezina kratka života ona konstruira svoju strategiju: ona i njezino stvaralačko djelo su isti poetični objekt: sažetost i tišina, čuđenje i apsolutna šutnja, bol i pitanje, nesmotrenost i nadrealizam kao ogrtač. Jednom je rekla:“Kada bi barem mogla živjeti samo u ekstazi, čineći od svojeg tijela poemu i mijenjajući svaku rečenicu sa svojim danima i svojim tjednima, ulijevajući u poemu svoj dah tako da svako slovo svake riječi bude žrtvovano za svetkovinu života“.




Godine 1962. objavljuje zirku poema Dijanino stablo ( Árbol de Diana) za koju uvod piše Octavio Paz, i te godine upoznaje Julia Cortázara i s njim će zadržati prijateljstvo do kraja života. Radi se o njezinoj najboljoj knjizi gdje će se pokazati najbolje slike njezine poezije.
U djelu Alejandre Pizarnik dvije su teme ključne : mogućnost ludila i ideja o samoubojstvu, i obje su je dočekale na kraju života.
U svojem eseju o Alejandri Pizarnik, u madridskom književnom mjesečniku Cuadernos hispanoamericanos, knjževnik Enrique Molina reći : »...Kada pomislim na Alejandru vidim ju kako osamljena prolazi u jednom od onih velikih mjehurića Šume gdje leže obnaženi parovi, unutar jednog tako nježnog svijeta koji samo čudom se ne raspadne. Međutim, njezin mjehur je noćni koji se preljeva u svim duginim bojamam poput crnog bisera. Očarano i očaravajuće biće, žrtva i čarobnica, izgara na ognjištu i, u isto vrijeme, s onom izopačenom poezijom, podpaljuje okolni svijet, pali ga jednom nježnom i sjenovitom fosforoscencijom koja obasjava njezino lice djevojčice sa sablasnim osmjehom. Djevojčica predodređena da odsutnih očiju bude viđena u prozoru neke ruševne kućerine, ili u nekom od onih sela iz Alkemije Riječi, ili viđena na dnu jezera. Međutim i tamo, u dubini snova, bila je također stranac, skrenula od same sebe. Jedna nepoznata žena s njezinim licem uvijek joj je išla u susret i to na svakom mjestu, u svakom trenu zemaljskog postojanja i postavljala joj najbezočnija pitanja, smišljajući joj bez prestanka vlastite zagonetke, tajnu cjelokupnosti ljubavi i odsutnosti. Alejandra je uvijek bila na izgubljenoj granici druge obale, čija jeka nije nikada prestajala odzvanjati u sjenovitim zakutcima njezina bića s nostalgičnim pozivom za 'zelenim rajem dječje ljubavi'.



Malo je ljudskih bića osjetilo takvu širinu poetske fatalnosti. Čudno, svi njezini elementi, sve ptice, svi oblaci, njezina zemlja nahodčadi koja krije ogromnu tajnu, njezino pamćenje i strast se usmjeruju u dva glavna smjera: zanesenost djetinjstvom, čije su moći preživjele u njoj, i jedan neprestani osjećaj smrti kao druga strašna zanesenost koja ju baca u divljenje i strah. Prognani dušić zbog pada, robinja izgubljenog kraljevstva mogla je vidjeti stvari samo u svjetlu te neprilagodljive i neutješne egzistencije. Nije imala izlaza: nije naučila lagati samoj sebi, nije naučila miriti se sudbinom, ni zaboravom.



No opčinjenost izgubljenim djetinjstvom se u njoj pretvorila, zbog neke mračne mutacije koja mijenja znakove, u opčinjenost smrću, jednako zablješćujući jedna i druga, jednako pune vrtoglavice. Čitava njezina poezija vrti se oko ta dva magnetska pola, dva krajnja moljenja koja se stapaju u njezinom glasu i daju joj, već od prvih njezinih knjiga do posljednjih tekstova, jedan jedinstven akcent, jednu bitnu čuvstvenost te jednu uznemirujuću kakvoću. U jednom od najudaljenijih razina njezine svijesti nalazi se jedna majčina slika, bijela i svijetla, koja ju prihvaća i štiti, koja joj otkriva stvari i snove u jednom posvemašnjem jedinstvu. Na suprotnom kraju jedna blijeda i tužna žena također ju prihvaća s istom majčinskom brižnošću, s jednom mračnom ljepotom. I prema jednoj i prema drugoj kći nesanice juri u susret raširenih ruku.
Sada toliki zaljubljeni parovi slušaju njezine riječi; i što im ona može dati? Ne nadu niti mir, jedino ushićenje, izgubljenu okladu. Jedan dječiji raj, prepolovljen rajem smrti, ljubavnom pustolovinom i njezinu nemoguću stvarnost».