Djelo je to jednog mladića – s trideset i tri godine, i osjećajem početka – koji se bio nekamo uputio. Poslije je čekao dugo, nekoliko godina da se stvari nastave. Knjiga je pisana na jednoj usamljenoj kuli pored mora, morao se svaki dan popeti zavojitim stubama na terasu trećeg kata, da bi s nje promatrao pučinu. Budući da su stvari dugo trajale, kad je pisao kraj, već je bio zaboravio početak.

Sada, pošto je knjiga moja, nakon grozne depresije (koliko unutra ima grešaka i nesavršenosti) u čije ponore sam bio upao prvih deset dana nakon izlaska iz tiska, sad se osjećam kao da sam ipak rodio to dijete. Trudnoća je trajala ne devet, nego dvanaest mjeseci i vani je izašlo malo monstrumče. Ne mislim više na njega, mislim samo na olakšanje.
Djelo pripada svijetu. Svijet ga može primiti ili odbaciti, najvjerojatnije ovo drugo, ali mene baš briga, ja sam svoj posao obavio.
(Tek poslije, puno godina poslije, ako doživimo to, onda ćemo se veseliti)

Knjiga-slon.

I onda, kako smiruje taj kliktaj galeba. Spiralno stepenište je dijelom urušeno, treba se oprezno penjati, ali kad se iz mračnog hodnika dospije na vrh, na terasu, onda se udahne punim plućima. Pučina je monolitni komad plave boje, uvijek drukčiji, ali uvijek beskrajno plav. Ponekad, za lijepa vremena, čuje se kliktaj galeba. Galeb pripada nebu, vrsti slobode. (Blago meni, kad imam kulu)

Ili je to bila želja za putovanjem, te kukavice, koja je pisala tuđe, mogao bi netko reći. Biti na različitim mjestima u različitim vremenima. Užitak putovanja, skoro mističan trans. Eh kako je sad teško nešto o tome reći. Kako sam to začinio? Kako je kuhar napravio jelo? Koliko soli? Veliku ili malu žlicu? Kako je sastavio roman ovaj začinjavac? Eh.
Bljutavo? Slano?
Cukar? Voda?

Pišući ta tri djelca u jednom, često puta sam se, kao za splav, hvatao meni poznatog i dragog tuđeg teksta. Jedinog uporišta. Tek na kresti vala pojavilo bi se ono strano i daleko. Ono nepoznato i užasno: moje. Očito je Enciklopedija sastavljena od Orwella, Buzzatija, Austera i Pynchona (možda i Lyncha iz daljine) – ali je samo očaj moj. Izgleda da je tako. Eto što mogu ponuditi svijetu, skoro ništa. Tek komadić ničega.

Tuđe je moje. A moje je napisao neki potpuni stranac.

Kula nije kuća. Ona nudi neke druge užitke, neke druge pogodnosti. Nešto i uzima, sve je manje komoditeta. A onaj je mladić nešto stariji. Jednog dana primjećuje kako se noga sporo i s naporom penje uz spiralno stubište. Vrh je visoko, terasa koja je nudila svježinu svakim danom je sve dalje.

Negdje s dna kace, u srcu te težnje je nekakva balzacovska – ili čija već – ideja enciklopedije, ljudske komedije, sveobuhvatne priče koja će dati sve aspekte, svu mnogostrukost svijeta, razliku njegovih mijena. (To je ideja pisanja koje se nastavlja, još i još.) Naravno da je ta balzacovska ideja neostvariva za mene, budući da mi je noga koja se penje sve umornija. I tako, dao sam ideju enciklopedije u samo tri natuknice... Samo troje čine svijet. Zapravo bit je minimalistička. I zato je najobuhvatnija, jer možda ostavlja najviše prostora za razmišljanje.

Kad bolje promislim, u prvom od tri dijela, u Rekvijemu za Kataloniju, postojala je fascinacija Orwellovim svijetom, koji je kirurški precizan i savršeno racionalan, ali je neshvatljivo, beskrajno surov. Čitao sam njegovu Kataloniju i negdje u podsvijesti bio šokiran piščevom surovošću. Iako je to jedan od najhumanijih pisaca dvadesetog stoljeća. Življenje često demantira napisano. Očito sam negdje u svojoj mašti, čitajući, proširio taj njegov svijet u svoj, novi.
Racionalnost sa sobom povlači surovost, Hercule Poirot za sobom povlači sjene ubojstava, uvijek ga prate. Tu leži naša fascinacija mnogim racionalnim štivom, jer negdje u podtekstu ili kao posljedica, negdje se komada meso.

Taj mladić bio je opsjednut detaljima. Atmosferom. Želio je proći kroz to, kao da je tamo bio. U detalj. (Mislio je da je to bitno.) A kad ste jednom tamo, onda vam to samo kaže što i kako.

Kao da se nalazite u slici. Materijalnost slikarstva i osjećaj realnosti, ponešto kafkijanski shvaćen. Napor.

Pisana na dah, na dahove, stvar se uvijek rješavala u magnovenju. Đavo se pojavio sasvim slučajno, godinama kasnije. Ušetao se jednog jutra i rekao: O Kinch, ti strašni isusovče! Popenji se gore, k meni.
(-Come up, Kinch! Come up, you fearful jesuit!) Ti strašni, odvratni, ljigavi isusovče! I postao ključni dio priče.

Zapravo, Pessoa ga je prizvao. Čitao sam jedan njegov fragment i iznenadila me prisnost njegovog đavla. Prisnost s kojom njegov vrag govori s ljudima, kao stari drug.
Partijske spletke na strani ljevice u vrijeme španjolskog građanskog rata, bile su mi vrlo intrigantne, prava đavolja rabota.

Čitavo sam jutro proveo zureći negdje ispod zidova, osluškujući more kako tuče o nevidljivu obalu i pitajući se, ako se bacim dolje, hoću li pasti u vodu ili na hridine. Četrdeset stopa, dvadeset metara, trideset metara, ili čak više ima ispod litice? Nikad nisam s barkom obilazio oko tog dijela ponora.

Dakle, godinama ništa, pa u jednom trenutku bljesak ideje. I jutarnje manufakture. Kojim bi ste se zanatom bavili da niste pisac? glasila je jedna anketa. Jedan zatvoren u sobi od pluta, odgovorio je: da nisam pisac i da moram odabrati neki zanat koji se radi rukama, pisao bih.
Dakle, ujutro je to trebalo odraditi, ostvariti. Makar potječe iz najluđih predjela, iz mašte kojoj je baš pušteno na volju i zlovolju, iz čiste iluzije. Trebalo ju je zanatski ostvariti, naravno da se što manje izgubi, a uvijek se gubi. Dakle, dvije godine ništa, a onda jedna sekunda, itd. Trebalo je skupiti koncentraciju.

Dilema homo-heteroseksualnost trebala je Rekvijemu za Kataloniju dati dodatnu osjetljivost, otvoriti djelo izvan suhe racionalnosti i opisa rata i političkih spletki. (Obuhvatiti ga dodatnom dimenzijom.) Osim toga Orwellovo djelo počinje opisom nekog talijanskog vojnika, opisom punim divljenja. Zamislio sam da se zaljubio u njega.

Druga priča, Neočekivano Venecija, kako sad vidim, bila je zamišljena da kod čitatelja izazove dojam blage omamljenosti, laganog lelujanja, slutnju izgubljenosti, prije nego što se obruši u ponor neočekivanog. A treća, Johnny K., govori o problemima jednog književnog kritičara, i nadam se, otvara pojam labirinta, iz daljine.

Južno od kule je pučina, sjeverno visoke planine.
Jednog dana, shvatio sam da Balkan počinje u dvorištu moje kule.
Pišem ovaj tekst za Balkanski književni glasnik. I osjećam se dobro.
Pred "balkanizmom" pobjegoh na Balkan.

Orwellov biografski tekst-reportaža Kataloniji u čast, Buzzatijeva kratka priča Nešto se dogodilo i Austerov treći dio triologije Stakleni grad, samo su polazišta koja su mutatis mutandis prerasla u ovu knjigu. To su mogle biti i neke druge priče. Neke druge, možda i bilo koje. I biti će jednog dana, nadam se, drugi dio, ako uspijem napisati, spojiti, montirati, nekoliko novih stvari.

Kula je na svim etažama puna raznovrsnih dodataka. Nijedan kat nije isti. U sredini je spiralno stubište koje ide od vrha do dna. Mjestimice se sasvim urušilo i treba velika vještina da bi se s njim popelo do vrha, a da se ne padne u ponor.