GRAD
Ja živim u ovom gradu. Ovaj grad nije napisao Kafka. Ovaj grad ne postoji. Stanovnici ovog grada o tome pojma nemaju. A ni ja.
Gotovo. Kraj početka.

GENIJ
Mrh je bio već godinama satiričar. Pisao je kratke tekstove koje je objavljivao u Gradskim novinama iz tjedna u tjedan. Sam se sebi čudio kako s vremenom sve brže obavlja tjedne obveze prema novinama. Čudio se kako mu je svaki put potrebno sve manje vremena da napiše duhovit tekst. S nekad potrebna tri dana, došao je na nepun sat vremena, a onda ubrzo na rekordnih pet minuta. Za samo pet minuta napisao bi tekst.
I, jednog jutra je shvatio da on to toliko brzo radi, da ne treba više uopće pisati.
I tako nenapisani tekstovi bivali su sve bolji i bolji, a urednici sve zadovoljniji. On je samo šetao po kafićima, a kad bi došlo vrijeme predao bi novi nenapisani tekst zadovoljnom uredniku i nastavio šetati, a na ulici su ga s poštovanjem pozdravljali i hvalili mu nenapisane tekstove, kako jedva čekaju kad će izići Gradske, samo da pročitaju njegov novi nenapisani tekst i...i nisu se mogli začuditi kako mu to tako lako ide, čak toliko da su neki postali sumnjičavi i pitali se postoje li uoće ti njegovi tekstovi.

BRZOJAVI

Mrh je već danima predosjećao da će se nešto dogoditi, bilo što, ali će se dogoditi, nešto mu je govorilo da tog jutra ne sjeda na čučavac, nego čučne, jer će morati ustati nepredviđeno s njega; no navike su jedno, a trešnje u proljeće nešto potpuno drugo. Nije poslušao taj unutarnji glas koji je dolazio izvana, kao što to uglavnom biva, jer čovjek ne vjeruje da je to bio unutarnji glas izvana, već da mu je to tek onako, usput, prošlo mozgom i eto što se dogodi.
Dogodilo mu se ono što se moralo dogoditi, ali ipak nekako nitko nije htio vjerovati da će glasnonositelj iz Vrlo Velike Važne Zgrade jednom doći i do njih.
Glasnonositelj Lnth je prdnuo, a onda pokucao na vrata i tužnim, poluspuštenim pogledom, boreći se da ne prasne u smijeh, već mu dao do znanja o čemu se radi. Svi su briznuli u plač, a neki u smijeh. Pružio je Mrhu, dok se ovaj još dizao s čučavca, naramak brzojava sućuti povodom njegove iznenadne smrti. U prvi trenutak, pa ni u drugi, dok je većina brzojava popadala u čučavac čiji sadržaj je odlazio u susjednu ulicu, nije znao što bi rekao, kako bi reagirao. No već u trećem trenutku kao da je malo došao k sebi. Zahvalio je glasnonositelju na brzojavima i tek neznatno mu se, u znak ljubaznosti, nasmiješio, a onda diskretno prdnuo.
Mrhova baka je najprije urliknula tako jako, da ju je malo tko mogao čuti:
- Mrhhhpmmmp!!!
Urlikanje je bilo prilično otežano posljednjih pedesetak godina, otkad su iz govora izbačeni samoglasnici, a iz razloga jer su opasni za grlo i glasnice, pa i pluća i bronhije, a ako se ide dalje, ni probavni trakt nije pošteđen; a ako se ide još dalje, ni oni iza izlaza probavnog trakta nisu pošteđeni. Izbacio ih je tadašnji Opći Starješinski zajedničar Pstrh (tada se još zvao Postouaurh) kada je jednom prilikom u lovu uhvatio upalu grla, koja mu nije prošla tri mjeseca i nije mogao normalno govoriti i vikati na podređene, a podređeni su mu bili svi građani grada-državice 7Kštlh-a.
Baka, nabildana i skladno građena, s posebnim naglaskom na bočne tricepse – iako se pričalo da potajno u drugim gradovima uzima zabranjena sredstva i da joj nije to samo od vježbanja, jer je zapravo nitko nikada nije vidio da vježba - ponudila je nakon urlika glasnonositelja rakijom od brašnaste preklise, pićem koje se nudilo u takvim prigodama i nikako se nije smjelo odbiti. A nepisano pravilo – inače znamo da se u ovom gradiću-državi sve događalo po nepisanim pravilima, jer gotovo nitko nije znao postoje li uopće neka pisana pravila – govorilo je da se mora popiti barem devet čašica te jake rakije od 128 postotnog alkohola.
U slučaju da glasnonositelj odbije i kaže da je već imao jedan smrtni slučaj, to bi se smatralo teškim kažnjivim djelom prema budućem pokojniku i njegovoj rodbini. A po izlasku glasnonositelja iz tugujuće kuće, po načinu njegova hoda i posrtanju, i susjedi su mogli znati o čemu se radi, iako su već prije poslali brzojave sućuti, ili veselja, kako je tko htio, pa su ionako znali, no ovako su bili baš sigurni da je riječ o još jednom pokojniku.
I dok je glasnonositelj Lnth ispijao čašicu za čašicom rakije, Mrh je otišao u svoju sobu i legao. Baba i ostale babe koje su se tu stvorile u tren, počele su ga presvlačiti, skidajući mu usmrđeno rublje i čarape koje su zaudarale, te mu oblačiti svečano odijelo, čuvano posebno za tu priliku, a koje je kupljeno zaduženjem obitelji u Vrlo Velikoj Važnoj Zgradi, jer nikako nije bilo preporučljivo da se pokojnika pokopa u jeftinom odijelu, to je također po nepisanim pravilima bilo teško uvredljivo i kažnjivo djelo protiv samoga sebe i dostojanstva bližnjih samom sebi.
Glasnonositelj je pio preklisu na iskap, ali u pola treće čašice pogodi ga nečija misao u glavu. To ga toliko iznervira (preklisa je bila poznata i po izazivanju nervoze), da urlikne: Mprpppmmmstrh!!! – jer je misao koja ga je pogodila bila ne baš pozitivna i humana, ali nije znao čija je, kome je zalutala, pa se osvrtao po prostoriji i pogledavao kroz prozor, odakle je doletjela, no nikako nije mogao odrediti vlasnika, a misao je bila čak podmukla, s namjerom da se njemu podmetne noga ili ga se možda čak i ubije, a da bi netko drugi došao na njegovo lijepo plaćeno mjesto glasnonositelja. Urliknuo je onom snagom koju svaki put osjeti kad ga pogodi neka zla misao, za njega zla, dakako: - Splhhhmmm! – pitavši čija je to misao, ali nitko se nije oglasio, a babe su naricale i plakale: Mprpmmmp!!!, a Mrhova baba Bbbsh je urlikala, još uvijek bez ikakva izgleda da je čuje netko izvan prostorije, iako je prozor bio otvoren, da se urlici čuju što dalje; jer ona mu je bila jedina rodbina, i nikako nije mogla prežaliti što u blizini nije bilo normalne udovice koja bi plakala, i nekoliko pari dječice, koja bi zbunjeno gledala okolo kako svi plaču ili se smiju. To ju je dovodilo do jake neugode i valungi, a valunge su je podsjetile na klimakterij, koji gotovo da nije ni osjetila, pa nije bila sigurna je li ga uopće ikada i imala. Često je posjećivala doktora Zrptha u Velikoj Zgradi, da joj kaže o čemu se tu radi i što je s njenim klimakterijem, no još nikad nije došla na red da je primi; jednom tek što nije ušla, upravo se bio odnekud začuo njezin broj, koji je na drugom katu zgrade bila izvadila šest mjeseci prije, i da će ući, no doktor Zrpt je smjesta morao nekamo otići, a što je inače bio čest slučaj u Velikoj Zgradi, obično su svi morali nekamo smjesta i hitno otići. Tako Bbbsh ni do današnjeg dana ne zna što je s njenim klimakterijem.
Mrh se s kreveta pravdao da nije on kriv nego upravo ona, baba, koja mu je stalno prigovarala kad je spominjao ženidbu, a on joj govorio kako bi bilo lijepo, u slučaju da se dogodi posjet glasnonositelja s brzojavima sućuti, imati udovicu i slatku malu dječicu koja će zbunjeno gledati sve oko sebe kako plače ili se smije i pitat će trebaju li i oni plakati ili se smijati, a onda će biti izbačeni vani na snijeg, nek se igraju, iako u gradiću Kštl-u nikada nije padao snijeg, no već će se s nečim zabaviti, važno je da ne prisustvuju tom tužnom trenutku. Nek prave snješka ili tako nešto.
Ona je, onako urličući, navalila na njega, tvrdeći da laže i da je uvijek lagao, da je lagao čak i kad su mu roditelji otišli u neku daleku zemlju, a nije joj rekao, pa je ona nekoliko mjeseci još, nakon toga, pripremala ručak za čitavu obitelj. Tek kad je stiglo pismo iz neke daleke zemlje, doznala je da ih nema.
On se na to počeo smijati tako glasno, da ga je uhvatio kašalj, a sa svakim iskašljajem bi prdnuo drugim tonom, tako da je to bila prilično zanimljiva melodija.
No, kazao joj je, sad će napokon moći odjenuti onaj svoj crni komplet koji je čuvala za neki specijalni sprovod.
Istina, mada je to samo njemu jednom nezgodom priznala, dok je bila pijana od preklise, kad bi legla spavati, svaku večer je maštala kako će ujutro grad zahvatiti epidemija neke neizlječive bolesti i svi će početi umirati, pa će ona s užitkom odjenuti svoj specijalni crni komplet i ići od pogreba do sprovoda, od sprovoda do pogreba.
Pogrebima se općenito davala velika važnost i to su bili događaji koji su se jedva dočekali. To je bila prekrasna prilika da se ljudi dotjeraju, prikažu novu garderobu, sretnu neke rođake koje nisu vidjeli od prošlog pogreba, popričaju s njima i načnu temu za idući pogreb. Dakako, to je otpadalo, ako je sljedeći pogreb bio sugovornikov. No, tada bi se tema razradila i raspravila s njegovom rodbinom, uz preklisu i veseli smijeh.
Uto je u sobu ušao teturajući glasnonositelj Lnth i navalio na Mrhovu babu Bbbsh, baš nekako manijački, za svaku pohvalu. Ona je sad još jače urliknula:
- Mrhhhpmmmp!!! – no to je u ovom slučaju značilo nešto sasvim drugo, nešto u smislu: Pa ovaj će me pojebatiii!!! - iako se moglo protumačiti i kao: Pa ovaj će me dobro pojebatiii!!!
Teško je doslovce prevađati 7Kštlskhi jezik otkad je izgubio samoglasnike, jer su s vremenom riječi i glasovi, naglasci, pa čak i uzdasi, u istoj rečenici mogli imati više značenja, čak potpuno suprotnih, tako da su samo oni koji su tu živjeli, dakle 7Kštelnhici donekle mogli jedan drugog razumjeti, a za eventualne nesuglasice konzultirali su neke profesore lingvistike i biologije, koji bi im uglavnom sve pojasnili tako što bi im rekli da je jezik složen i da ta riječ može značiti ubit ću te, ali isto tako i kako ste mi danas. Dakako, i profesori su govorili nesamoglasničkim jezikom, pa bi se i njihova pojašnjenja shvaćala na razne načine, čak toliko razne da je znalo biti i fizičkih nasrtaja na njih i njihovu imovinu, pa bi se probudili u Vrlo Važnoj Zgradi u krevetu i pitali gdje su i što se dogodilo, na što bi im uposlenici uljudno okrenuli leđa i izašli iz sobe, a oni bi ponekad na tu reakciju dobili pneumotahikardijski napadaj jetrenog sklopnika, što je rezultiralo hitnom amputacijom barem jedne noge.

MRH JE BIO DOBAR MRZAK ČOVJEK

Mrh je inače bio jako dobar čovjek i nitko u gradu nije mogao a da ga ne voli. Bio je drag kako ga se god gledalo, u svakom trenutku spreman svakome pomoći tko god zatraži pomoć, iako nitko nikada od njega nije to zatražio. Dobričina.
Upravo zato su ga i mrzili svi u gradu, jer ako je bio tako dobar, nešto tu nije bilo kako treba, ne može čovjek biti tako dobar a da nije sumnjiv. Ma, teški psihički bolesnik kojega treba izbjegavati, a ako se pak približi, onda mu barem zapeti nogu. Govno jedno najobičnije. Ili, sve da i nije bio toliko omražen, ipak su ga morali mrziti, jer nitko ne može biti tako dobar i omiljen, a da ne bude omražen.

KAKO JE SUNCE NEMILOSRDNO PEKLO

Netipično za ovo doba godine, sunce prži tako jako da koža odmah izgori i postane crvena, zapravo više ružičasta, pa onda dođu prilično veliki plikovi, da bi zatim opečenog počeo gušiti suhi kašalj, koji kasnije prestane naglo kako je i počeo, no to nije bilo baš veselo za opečenoga, jer bi nakon prestajanja kašlja, počeo kopniti tako naglo, da je već do navečer – ako je početak kopnjenja, dakako, počeo ujutro – bio drugi čovjek, toliko drugi, da ga ni ukućani ne bi prepoznali i pitali bi se tko im je to zasjeo za večeru i govori da mu se ne jede i da mora malo prileći i da ga hvata umor. Bilo je slučajeva kad bi ukućani opečenog izbacili van i izvikali se na njega neka bude sretan što ga nisu još i prijavili u Veliku Važnu Zgradu.
No ipak su s vremenom zaključili da ti strani mršavci nisu nikakvi uljezi, nego rođeni bratovi, muževi, pa i žene, ali su dobili opekline, pa su porumenjeli, oplikovljeli i kašljali i smršavili, pa ih, dakle, više nisu tjerali iz kuće. Istina, malo čudno su ih gledali, ali ionako bi do ujutro izdahnuli, pa bi i ukućani odahnuli, jer tko će se navikavati na te mršavce, koji ne mogu jesti, onako izgoreni, a ionako ih podsjećaju na strance, na uljeze, pa ma kako oni bili njihovi domaći, oci, bratovi, sestrove, materove...
Sunce, dakle, neuobičajeno prži kao uostalom uvijek u ovo doba godine; no uvijek je u ovo doba godine pržilo kao usred najžešćeg ljeta, pa su se stanovnici bili pomalo privikavali, jer sve je manje bilo grintanja kako evo ove godine peče kao nikada prije, a svi su znali da je peklo svake godine u ovo doba, neuobičajeno za ovo doba godine.

KAKO OSVAJAČI NIKADA NISU OSVOJILI GRADIĆ

I nikada, baš nikada ga ni jedan osvajač koji je tu prolazio, nije zauzeo. Zlobnici kažu da je to stoga jer ga nitko nije ni želio. Istina, mještani su slali svoje izaslanike i mjesne starješine kod Nepoleonovih generala, ali ništa. Molili su Turke, Tatare, Tartare, Naravne Odreske, Hune, Mongole, Amerikance na proputovanju za Irak, Iran i Vijetnam, Talijane, Nijemce...i sve moguće osvajače da ih osvoje, pokore, čak su nudili strijeljanje nekoliko talaca gratis, koje su bili izabrali posebnom metodom starješinskog odabira, tako da je svaki Starješinski zajedničar svoje prostorne zajednice odredio osobu, njemu najodvratniju i najmrskiju da je neprijateljski okupator smakne, u slučaju da pristane na njihov prijedlog s taocima. No, ništa, ništa i ništa. Više nisu znali što bi i kako bi, samo da budu pokoreni, jer to se više nije moglo podnositi. Čak su i stanovitom Hitleru nekoliko puta pisali protestna pisma i demarš i marš bez onog de i...i...ništa i ništa. Pisali su mu i da su oni organizirali neuspjeli atentat na njega i da upravo pripremaju još jedan neuspjeli atentat. Ali opet ništa. Ni odgovorio im nije.
Turcima su nudili kompletno mjesto za janjičarsko leglo, čak predlagali da će ga preimenovati u Janjičarevo, ali opet ništa.
Nikome nisu bili zanimljivi i tu se izgleda doista ništa nije moglo napraviti.

Sad je to također malo mjesto, s nešto više stanovnika nego u doba Napoleona, s jedinom razlikom što se danas duž čitave obale rasprostiru tone i tone otpada, ostataka tvornice vunene soli Vusol, koju je davnašnja država, sada već bivša, jer ovo je već šesta država pod koju danas spada ovo toplo mjesto, ovaj prekrasni 7Kštlh, tu smjestila nakon što je slučajno bilo otkriveno ogromno nalazište tog dragocjenog minerala. Otkrio ga je Hansh Bubich Pristh, još prije pedesetak godina, kada je pokušavao uloviti ogromnog radioaktivnog cipla.
Ovdje valja pripomenuti da su radioaktivni cipli kapitalci bili najcjenjenija riba u mjestu, sve dok nije obznanjeno da su cipli radioaktivni, a da radioaktivnost nije baš dobra za probavne organe. Poseban specijalitet je bila pašteta od ciplove jetre, koja se sastojala gotovo potpuno od žive, što je također bila rijetkost u svijetu, sve dok nije obznanjeno da je ciplova jetra puna žive, a da živa nije baš nešto posebno zdrava za probavne organe.
Skočio je za njim, no ubrzo je ostala samo pjena od njega i od cipla, jer su oba uplivala u područje bogato vunenom soli.
Ovdje prekidamo rečenični niz, koje će se kasnije nastaviti i ubacujemo kratku epizodu, jedan mali blic, flash, pljashoupf, da vidite točno kako je Hansh Bubich Pristh otkrio vunenu sol. A i to je, ako ćemo pošteno, rečenični niz, pa se i ne prekida ništa, u tehničkom smislu.

KAKO JE HBP OTKRIO VUNENU SOL

A kako je to s HBP-om sve zapravo počelo. Ili, kako je sve to završilo. Glasnonositelj je pokucao i uručio mu brzojav sućuti gradskih poglavara u kojemu izražavaju svoje žaljenje zbog njegove junačke smrti. Arlauknuo je, arlauknuo bez kvačica i inih dijakritičkih znakova, jer u gradiću se nakon izbacivanja samoglasnika, pričalo bez kvačica i dijakritičkih znakova, a zbog lakše međunarodnosti i prihvatljivosti, jer zna se da je strancima prijašnji jezik s kvačicama samo stvarao probleme pri pokušajima razumijevanja. Arlauknuo je i opsovao: Šnmkdrtbljjjj!!! Plll!!! – prije vam je već objašnjeno kako su nestali samoglasnici, pa neću sad ponavljati, a ako ste tako glupi da se ne sjećate ili ne možete shvatiti ovo, ostavite ovo remek-djelo i uhvatite se nečeg pametnijeg; dakle HBP je sjedio na malom molu, brčkao noge u toplom moru i razmišljao kako nikada nije bilo ovako vruće u ovo doba godine i...i ugledao ga. Ogromni cipal. Nije mogao vjerovati. Već godinama tu nije bilo nikakve ribe, a sad cipal od pola metra. Skočio je za njim. Ali...ali nešto je tu bilo čudno, odjednom mu se učinilo, zapravo, i nije mu se učinilo, jer je i bilo tako, da je more postalo nekih pola metra dublje. Onda je shvatio, točnije, nikako nije mogao shvatiti, kako je ostao bez potkoljenica. Odjednom je imao batrljke umjesto krasnih, otromboljenih venoznih nogu. Već je bio zaboravio na cipla. Htio je isplivati. Zamahnuo je, ali nije imao čime, a o plivanju je ipak znao toliko da se ne može plivati ako se zamahne ni sa čime, jer uglavnom se mahalo rukama. Tada je shvatio da nema ruke. Kiselo se nasmiješio i nastavio s pokušajima da dođe do obale, udaljene trideset centimetara i dva milimetra. Nikako. Čak se ni na batrljke više nije mogao osloniti, jer ni njih više nije osjećao... Za 47 sekunda nije imao više ni lica...ničega, pa nije ni pokušavao doplivati do kraja, ali dogodilo se nešto ipak radosno za njega, odjednom mu je narasla kosa, bujna, crna kosa kakvu je imao u nesretnom djetinjstvu.
Sreća da je tu prošao Glbh i ugledao kosu, pa ju je pokupio. Zgodna kosa, pomislio je, a HBP se, naslađivao u svojoj veličini kose i bio pun sebe, iako gotovo nije ni postojao, onako tjelesno.
A grupica koja je sjedila na obližnjoj klupi, od samog ulaska HBP-a u more prestala je s raspravom o vrućini i o tome na koji način treba primamiti goste u gradić, jer oni u Vrlo Važnoj Zgradi nemaju pojma kako se to radi, oni bi im pokazali što treba raditi, dakle prestali su raspravljati i gledali HBP-a kako pliva i topi se što ih je tako razveselilo i razvedrilo, da se nisu prestali smijati ni kad je samo kosa ostala od HBP-a.
Hhhhhhh! Hhhhhhhh! – vikali su od smijeha, a kasnije pričali doma da se nisu tako smijali još od kada je Klph pao s krova, pokušavajući pokrpati dimnjak, i polomio sve kosti, hhhhhhhhh.

NASTAVAK REČENIČNOG NIZA KOJI JE BIO PREKINUT GORNJOM EPIZODOM

Zanimljivo je da tu nikada nije bilo nikakve soli, čak ni morske, iako je to more, tako da nitko ne zna kako se odjednom stvorila ta vunena sol, isto kao što nitko nije znao zašto tu nije bilo soli, a more je. Znanstvenici su odmah zaključili da je sol prodrla iz zemlje, te da se tu dugo taložila, još od prvog nastanjenog čovjeka, od prije šest stotina tisuća milijardi godina, a koji je tu sol donio iz svoje pradomovine Skwessiye.
Hanshu Bubichu Pristhu napravljen je kip u prirodnoj veličini od pola metra, od najkvalitetnije vunene soli: u desnoj ruci drži cipla, a u lijevoj svoju desnu ruku u kojoj drži cipla, a koja mu je prva otpala u moru radijacije. Zatim je ta prekrasna statua ukopana u zemlju, da se ne može vidjeti, jer, prema riječima umjetnika Dgnha, autora statue, kad bi se kip vidio, onda to ne bi bio prikaz pravog stanja povijesnog događaja, pošto je od Pristha ostalo ništa, te se i treba vidjeti ništa, a on je, kao što se vidjelo prije ukopa statue napravio Pristha lijepog, čak ljepšeg nego što je bio, no činjenice treba poštivati, a one govore da od tog dobrotvora i cipla nije ostalo ni traga. Dakako, Hansh Bubich Pristh se naljutio na taj potez vlasti i često dolazio protestirati i objašnjavati čelnicima kako bi ipak bilo ljepše da je statua iznad zemlje, jer ovako je nekako preapstraktno, pa ako ipak jednog dana tu dođe neki osvajač ili pak turist, ili turistički osvajač, tko će mu dočarati kako izgleda prava statua...i...i kako će uopće i znati da je tu statua...? No, svaki put su ga odbili i rekli da je sam kriv što nije pazio, iako, ruku na srce, on je taj koji je otkrio dragocjenu sol, a to mu nitko nije ni porekao, no to i piše iznad ukopane statue, pa nije točno da stranac neće znati, iako ne piše na stranom jeziku, no netko će mu već prevesti.

KAKO SE TO RADILO ZA OPĆE DOBRO

Nakon svih tih godina rada i eksploatacije dragocjene soli koja se odmah otpremala u državna skladišta i tamo čuvala u najsigurnijim trezorima, sve dok znanstvenici ne otkriju čemu bi ona zapravo služila, pa će onda vlada to prodavati po iznimno visokoj cijeni, tvornica je propala, a stanovnici ostali bez posla. To je bio šok sa sve. Nisu znali što će dalje. Zaboravili su se ponašati drugačije od ustajanja i putovanja u tvornicu. Nisu ni mogli znati kako se ponašati u tom slučaju, jer nitko nije ni pomišljao da će biti narušena ta idila rada i dolaženja doma umorni i gladni, pa na spavanje, i tako pedesetak i više godina; jer obično se radilo do smrti, iako je postojala mogućnost, pri staračkoj iznemoglosti, da se odustane i ode u nekakvu mirovinu. No to je bila sramota za obitelj i sve prijatelje. Nitko nije podnosio one koji su odustali zbog bolesti.
Inače, puno se vodilo računa o sramoti, odnosno, o onesramoćenju, pogotovu kad se radilo o autoritetu ili nekom do koga vam i nije baš stalo, ali znate da vam može trebati u građenju karijere preko leševa. Znalo se koji su to ljudi i da ne vole kad im se radi nešto što im nije po volji.
Jednom zgodom je tako Starješinski zajedničar Brkljh došao u goste obitelji Krmph, a s ciljem da vidi pristaju li na plaćanje mjesečne rente njemu osobno, a on zauzvrat obećava da će čim nahrupe stranci, a to je samo pitanje vremena, dakako, nikako pitanje prostora, dakle, pristaju li na plaćanje, a on će im zaposliti sina. I baš u tom trenutku je domaćica kuće trebala promijeniti bocu s kisikom djedu svoga muža, koji je izdisao na krevetu (ne muž, nego njegov djed, muž je odavno izdahnuo, ako ga je i imala), no kad je ugledala Starješinu, bilo joj je strašno neugodno zbog te situacije i rekla mu da im oprosti na toj groznoj sceni i što taj starac baš sad umire i treba mu nova boca s kisikom i još jednom joj je jako neugodno, oprostite i zalupila vratima, bez da je promijenila bocu starom umirućem, koji je i umro bez kisika, a Starješinski zajedničar je rekao da ništa za to, događa se, izdišu ljudi, uglavnom kad nemaju kisika, nego, što ste odlučili o mojem prijedlogu podmićivanja mene i to. Ona se smješkala i da će sve plaćati, što god treba, samo vi maloga zaposlite za recepcionera, kako ste i obećali. Dakako, tvrdio je Starješinski zajedničar, a sad mali predujam, znate kako to ide i...i je li ono vaš djed još stenje iz sobe? Ona se zacrvenjela i bilo joj je još neugodnije nego prije pet minuta, otišla je u sobu i tako se izderala na djeda, da mu više nije palo na pamet ni disati, a o stenjanju da se ne govori.
Starješinski zajedničar je uzeo predujam i rekao da žuri u susjedstvo, također po predujam, jer će i njima zaposliti sina čim im netko iz kuće rodi, iako tu žive samo dva stara brata od po devedesetak godina, a ne zna se ni žive li, no oni tvrde da žive, pa se tako i vode u Starješinskoj sobi pri Vrlo Važnoj Zgradi.

KAKO SE NETKO DOSJETIO DA SE IGRA NA KARTU RADIJACIJE

Čak su pokušali igrati i na kartu radijacije i onečišćenosti, te pozvati turiste da posjete taj fenomen, da osjete moć radijacije i kako je to uopće biti ozračen, kako je to lijepo kad na vlastitoj koži osjetiš kako ti otpadaju dlake, kako se raspadaš, a znaš od čega, eto to je trebao biti novi slogan – ako se raspadate, barem znajte od čega, a to vam jedino mi možemo priuštiti; da ne spominjemo bazene za rekreaciju i samoraspadanje, nakon čega vas možemo spaliti uz snimku, te je poslati u vaše ime rodbini s naznakom „Pozdrav iz pepela. Ovo što gori sam ja“; a nudimo i masažu kad god je naš maser slobodan... I još svega drugog.
Ali opet ništa. Nikome nisu bili zanimljivi, pa ni sad kad su molili ljude da dođu. Netko je čak bio u Starješinskom Odboru iznio ideju da se svakom gostu ne samo ponudi besplatan pansion, kao što su to uradili u prospektu, već da se svima da i određena novčana naknada za boravak u tom prekrasnom mjestu. No, to nije moglo proći, jer je gradska blagajna bila kronično prazna.

TITLOVANJE ENGLESKOG BEZ ZNANJA ENGLESKOG

U očaju, starješinski pomoćnik Gstkjvh uzviknuo je, dakako, bez upotrebe samoglasnika, no ovdje ih navodimo da lakše razumijete: - Engleski! Govorit ćemo engleski, tvrdi engleski s balkanskim naglaskom, kao u onim američkim filmovima koji se događaju u Rusiji, a snimaju u Češkoj...a glume domaći stanovnici i govore engleski, ali moraju izgovarati s naglaskom, da se vidi kako oni zapravo ne govore engleski, već je to njihov materinji i taterinji jezik! He, he, engleski.
Svi su se složili s tom, kao i sa svim idejama prije. Godinama očaja i beznađa postali su gotovo ravnodušni na sve, daj samo da daš, daj nešto, samo da nam počnu dolaziti posjetitelji, pa makar govorili i engleski s domaćim naglaskom.
Ali, zbunjeno će Blghvh, kako ćemo govoriti engleski, kad ne govorimo engleski, hoću reći, malo tko zna engleski. Trebat ćemo svi naučiti engleski. Lako je za mlade...iako baš ni za njih ne mogu jamčiti, ali što ćemo sa starima, s malom djecom, s onima koji ne mogu naučiti engleski? Osim toga, u engleskom ima dosta samoglasnika, gotovo kao i u svim jezicima, čak i neki malo nezgodni...
Budalo!!! Uzviknuo je Gstkjvh. Pa zar ćemo sad svi učiti engleski! Nisam na to mislio. Mi ćemo govoriti engleski koji neće biti engleski, zar će netko to razumjeti. Pa filmovi koje sam gledao, sve je to titlovano, a ionako nitko nije razumio kojim oni jezikom govore i...
Ali, tko će nas titlovati? Kako će nas titlovati? Daj to malo pojasni! - Arlauknuo je Blghvh.
Ne mogu, ne znam kako, samo sam došao na ideju da bi to bilo odlično iako...da, da...mislim da treba još na tome poraditi... A i nešto se ne osjećam dobro danas, bio sam na suncu, mislim ne na Suncu zvijezdi, nego na sunčanju i evo kao da kopnim, imam osjećaj da me ni rođeni rođaci doma neće prepoznati i...
I onda su ga iznijeli i bacili u prvi kontejner iza Velike Zgrade.

OBLACI LUDILA

Nije bilo pravila kada i odakle će se pojaviti. Znalo se samo da bi oblak došao, stvorio se, i zahvatio čitavu kuću, čitavu obitelj, jedno prezime, tako da je išlo i dalje do kuće. I svi u kući i prezimenu su u kratkom vremenu potpuno izgubili razum, a neiki od njih bi znali napraviti i samoubojstvo, ili ubiti majku, oca sina, bilo koga. I u još kraćem vremenu, nakon što bi većina skončala u Velikoj Zgradi i tamo joj se izgubio svaki trag, čitava obitelj bi bila zaboravljena od svih. Nestali. Eto, i nitko nije znao kad će se na njegov dom spustiti oblak ludila.

BLAGDANI

Netko je prijavio Mrpha da je jučer jeo zelenu salatu, a bio je četvrti ponedjeljak u četvrtom mjesecu, a kako dobri stari običaji i tradicija, pa i vjera nalažu, tog dana jesti zelenu salatu, još ako je kristalna, ne da je grijeh, ne da je bogohuljenje, već nema riječi za tako nešto okvalificirati a pogotovo riječi bez samoglasnika. Starješinski zajedničar ga je samo opomenuo, pošto mu je to bio prvi put, iako se on branio šutnjom i tvrdio da nije ni primirisao salatu. No, svjedok je tvrdio da ga je vidio kako jede salatu. Starješinski zajedničar Gpmh je nakon izrečene opomene, pozvao tajnika za poslove pri fizičkom izgledu onih drugih. Samo ga je pogledao, a to je značilo da provede opomenu u djelo. Tajnik je zgrabio Mrpha za kosu i udario mu glavom o stol Starješinskog zajedničara, a zatim ga je bacio na pod i izudarao ga nogama, tek tu i tamo šakom u glavu.
Kad se Mrph osvijestio, zahvalio je Starješinskom zajedničaru što ga je samo opomenuo, bez kazne i obećao da se to neće ponoviti, da zelenu salatu više nikada neće ni pogledati, a ne jesti. Na to je Starješinski zajedničar skočio sa stola na kojemu je sjedio i počeo vikati da zar mu 27. prosinca ne znači ništa, zar ni tada neće jesti zelenu salatu, na taj sveti dan, kada svi jedu zelenu salatu i pjevaju svečane pjesme u znak Velikog blagdana Neprotumačenog.
Veliki blagdan Neprotumačeni se slavio svake godine 27.prosinca, iako ponekad i 17. veljače, već stotinama godina, i nitko nije znao zašto baš tada slave uz zelenu salatu, ali se slavilo i svima je bilo drago što se slavi taj sveti dan, pa makar i Neprotumačen.

PRONALAZAK PATULJASTOG KARKUČARA

Nije bilo malo veselje u malom mozgu Smtrha kad je otkrio u okolici negdašnjeg Vusola kako raste čuvena ljekovita biljka patuljasti karkučur. Odmah je otrčao Starješinskom zajedničaru svoje ulice kojega nije bilo, pa je otrčao njegovu tajniku koji je bio bolestan te ga uputio na njegova pomoćnika, ali sumnja da će ga primiti, jer upravo priprema novi turistički prospekt svoje ulice. No, Smtrh je nekako uspio nagovoriti pomoćnika zajedničarova tajnika da ga sasluša i emitira tu vijest na lokalnoj radio postaji. Ovaj mu je čestitao i odmah ga odlikovao s par ordena, koje je netko davno bio pronašao u zapuštenom skladištu, pa su zaključili da bi ih bilo lijepo dijeliti građanima, iako nisu znali od kada su, ni kome su pripadali, kome su se davali i za koje zasluge. No, orden je orden, a kad ih ima već toliko da ne znaju što bi s njima i gdje, davat će ga ljudima nek se vesele. Čak mu je napunio i jednu veliku plastičnu vrećicu, do vrha, neka podijeli doma svima koga nađe i odlikuje ih. Smtrh je bio presretan, iako nije znao kamo će ih više stavljati, jer su ga odlikovali već u par navrata, nije se više ni sjećao kojim sve povodima.
Sutradan su svi stanovnici pohitali brati patuljasti karkučur. Nabrali su pun kamion toga i odmah poslali vladinoj komisiji za ljekovito bilje, koja je to bez riječi otkupila i poslala im obilat ček. Svi su bili veseli, iako se još nije znalo što liječi patuljasti karkučar i liječi li on bilo šta, ali ljekovito bilje takve snage moralo je biti vrlo ljekovito, kad je već ljekovito. Vladina komisija je to spremila na skladište i rekla da će jednom njeni stručnjaci ispitati biljku i obavijestiti javnost o revolucionarnom otkriću.

KAKO SWNTH NIJE DOBIO SUGLASNOST ZA KOLICA

Swnth je iz čista mira, banalnom pogreškom pedikerskog terapeuta postao invalid i završio u kolicima, no morao je odseliti, jer nije dobio suglasnost susjeda za ulaženje kolicima u zgradu. Svima bi to smetalo, složili su se jednoglasno i protjerali ga. Zapravo, nisu ga oni ni protjerali, samo mu nisu dali suglasnost za kolica, pa je on slobodno mogao, što se njih tiče, ulaziti i izlaziti u zgradu, ali bez kolica.

KAKO JE TPMGH BIO JAK

Tpmgh je bio toliko jak da je mogao jednim udarcem šakom oboriti prvog dinosaura koji bi mu naišao. Dakako, nikada ni jedan nije naišao, jer se pričalo da su izumrli.

VRLO VAŽNA ZGRADA

U Vrlo Važnoj Zgradi sve je vrvjelo od ljudi, pa i pasa i mačaka. Čak i ptica. Vrlo Važna Zgrada imala je najviše zaposlenih, gotovo četvrtina gradića je radila u njoj, dok su ostale tri četvrtine dolazile po čitav dan u nju s raznim zahtjevima, a i bolestima.
Uposlenicima se posao satojao od šetanja hodnicima zgrade, zaključavnja vrata, otključavanja drugih vrata, ulaženja, uzimanja papira i dokumenata, dok su ih posjetitelji pozdravljali i klanjali im se, no oni se po pravilu posla nikome nisu smjeli javljati, jer bi to značilo trenutni gubitak posla, a na koji su drugi čekali poput šakala koji čeka žrtvu ili kako to već kažu.
Bolesni su čekali pred tri prostorije i šutjeli, tu i tamo bi, netko od njih, nakon nepuna tri sata čekanja, ušao unutra i izišao nakon sat vremena, sretnog izraza lica, a ostali mu čestitali i zavidili što je dočekao da uđe. Odmah potom bi s papirima uposlenika iz kojega je izišao, išao u drugi odjeljak zgrade i tamo čekao oko dva sata, onda bi ga primili i kazali mu da to nije tu nego mora doći sutra, ili neka se javi u sobu broj 456, ali već je kasno i najbolje da dođe prekosutra ili za šest mjeseci, svejednoo. I sav sretan, uputio bi se u treću sobu, fotografirati se za dokumente. Ali tamo bi mu rekli da ne treba fotografije za dokumente, jer koliko znaju, ukinuti su dokumenti s fotografijama. Zatim je išao po nove dokumente, a tamo su mu, da ne ponavljamo – nakon par sati čekanja – rekli da ne može imati dokumente bez fotografija i to evo ovog formata. Vratio se u sobu s fotografiranjima, ali tamo su mu rekli da format nije ovaj, nego onaj...

BALKONCI

Balkonci ili balkonski ljudi su osobe s posebnim sposobnostima za promatranje, a njihova dužnost je sjediti minimalno 18 sati na svojim balkonima i promatrati sve one koji prolaze, a usput i telefonski dobivati informacije o događajima u mjestu – tko se posvađao, tko se udaje, rastavlja, tko je u drugom stanju i koje dijete nosi, jesu li blizanci uočeni na ultrazvuku... Uglavnom promatračka misija...

BABE PAKLA
(Hells Babs)

Babe pakla su osobe uglavnom ženskog roda. To su sve iskusne žene s najmanje 98 godina života, jer mlađe od toga nisu ni prihvaćale u svoje redove. One su se nalazile svagdje, nemoguće ih je locirati, recimo, da sad idemo kazati gdje im je sjedište. Ne, one su i tamo gdje nisu. One sve znaju, čak i ono što nitko ne zna o sebi, one su te koje će nekome kazati što je i kakav je, stoga su mnogi mlađi ljudi dolazili kod njih da im kažu kakvi su i što zapravo trebaju raditi da im bude lošije u životu i da dobiju još koji kamenac na mozgu.
E, ali vremenom se pojavila i nova struja balkonaca, mladih žena, pa i sve više muškaraca koji su se osjećali nadarenima, pa čak i pozvanima za ovu vrlo zanimljivu i važnu djelatnost.
U početku je bilo otpora od starih, izvornih, baba, ali kako su i one počele dobijati dragocjene informacije od ovih mlađih, bilo im je drago što ima toliko mladih koji kroče njihovim putem, pa se kasnije grupacija balkonaca znatno proširila, čak je postalo i pomodno biti balkonac, pa se više gotovo i nije znalo tko jest a tko nije balkonac. Uglavnom se nije znalo tko nije balkonac, obzirom na masovnost.
Treba li uopće napominjati da su babe pakla istodobno pripadale i balkoncima, iako svi balkonci nisu bili svrstani u babe pakla.

KVADRATI
(Herren Kvadratten)

Kvadrati su također jedan zanimljiv profil stanovnika ovog gradića. Iako među njima ima solidan broj onih s glavama u obliku kvadrata, po tome nisu dobili titulu, nego po zanimanju za prostor, strastvenim zanimanjem za kvadratne metre zemljišta, stanova i sve što se sastoji od četvornih, pa i kvadratnih metara ili kilometara, svejedno. Čim bi ugledali neku praznu ledinu, a kojih gotovo više da i nije bilo, odmah bi ih spopalo kvadratno ludilo, računali su u glavama koliko bi to koštalo, što bi se tu moglo jeftino sagraditi, a da je veliko, ooogromno, da ima toliko kvadratnih metara da se to ne da ni zbrojiti.
Treba li uopće napominjati da su kvadrati istodobno mogli pripadati i skupini balkonaca, pa čak i baba pakla.

RAĐANJE

Srtzh je rađao i urlikao. Svi su bili uvjereni da će se roditi još jedno govno, ali nisu mu htjeli ništa reći da se porod ne iskomplicira. Onda je Srtzh uzviknuo: Mprtllll!!! I pojavilo se ogromno govno, do tada još neviđeno u gradu, tako da su već neki čestitali i počeli ljubiti njegovu suprugu s kojom je živio u protubludnom vjenčanom zakonitom braku, jer to će biti ponos grada, imat će jedno od najvećih rođenih govana na ovim područjima, pa i na onim... Možda čak i privuče strance...hmhm...to bi bilo lijepo, he, he...da, da tako jeeeee, budućnost je u govnimaaa – povikao je Brkljh, kad je doznao za ovaj radosni događaj.

OBIČAN ZAVRŠETAK DANA

Ništa toga lijepog dana nije upućivalo da bi to mogao biti neuobičajen dan. Sve je bilo normalno, nitko ni slutio nije da bi se moglo dogoditi nešto strašno.
Dan je doista prošao mirno i ništa strašno nije se dogodilo, a Kprpph je legao u krevet i prije nego je upao u komu, pomislio kako se doista danas ništa strašno nije dogodilo, a sve je upućivalo na jedan miran i običan dan. Jedino što je predložio gospodinu Starješinskom zajedničaru Općem da bi bilo pametno zabraniti šetnju psima onom stazom uz more, a ako ne psima, onda barem ljudima, jer po toj stazi psi samo seru, što i ne smeta njihovim vlasnicima, ali trebalo bi zabraniti, ako ne ljudima a ono psima, jer tu šetaju i drugi ljudi, koji nemaju pse, pa tim ljudima smetaju izmeti pasa, ili ako se zabrani šetnja psima, ljudima koji nemaju pse neće više smetati pasji izmet, a ako se netko od njih i pokaki, to neće biti tako strašno; a ako se zabrani šetnja ljudima, tada opet neće smetati pasji izmet nikome, jer ljudi neće smjeti šetati, pa čak ni oni s psima, tako da neće srati, ni psi, ni ljudi.

BRIJANJE

Brkh Lkh Gdrdh se obrijao i onda prešao na podšišavanje brkova, kao i svaki put. Kad je to završio, počeo je rezati dlake u nosu. Bile su baš dvije nezgodne, i pitao se kadli su prije izrasle, a prekjučer ih je rezao i čupao i... I odjednom ga više nije bilo briga ni za što. Odjednom je osjetio kako ništa više ne osjeća, čak ni krv koja mu je tekla iz nosnice.
Uto je u kupaonicu ušla njegova supruga Prkrha i arlauknula tako jako da se to ne da opisati, pa nećemo ni opisivati.
On je bio smireniji nego ikada u životu i gledao tu ženu kako urliče ili što li je već radila, kako li se to zvalo što je radila otvorenih usta i razrogačenih očiju, i jesu li to uopće bila otvorena usta i razrogačene oči i...i jesu li to uopće usta i oči i...
I žena mu je iščupala škare iz nosnice: - Ljudiiii, pa on se lobotomirao! Vidjela sam to u jednom filmu, to ide kroz nos. Vidi ga, biljka od čovjeka.
A njemu je bilo sve ravno, ne može ravnije, čak i iskrivljeno ogledalo je bilo savršeno ravno...

VRIJEME

Brhu se učinilo da je vrijeme počelo nekako čudno sve brže prolaziti. Pitao je i ostale na ulici, i njima se činilo da je vrijeme počelo prolaziti sve brže.
Tako se počelo događati da bi se Brh probudio u petak, misleći kako je još uvijek srijeda, ali bi mu rekli da je već petak i da je jučer bio u ribolovu.
A onda se počelo događati da se Brh probudi i čak ne stigne ni leći, kako brzo mu dan proleti, nego se opet probudi, ali u drugom danu, a samo se sjećao što je radio, ali većine se čak nije ni sjećao. Vrijeme je toliko ubrzavalo, da su se neki budili svaki treći, pa peti dan, bez da bi se sjećali jesu li uopće legli. Recimo probude se u ponedjeljak, i taman da će ustati, kad se probude u četvrtak.

DAN SVEČANIH ZVIJEZDA

Tu i tamo poneku lopticu koja bi pala prvi je primijetio Mrph, dok je sjedio kao i uvijek na krovu svoje stare kuće i promatrao nešto u daljini, a što ni do dana današnjega nije razjašnjeno. Neki pričaju da čak ni on nije znao što promatra i da ga je to odmaralo.
Loptice su postajale sve gušće, u padu puštajući za sobom tragove dima. Čak ih se sad moglo i namirisati.
Tako su lagano padale i zgušnjavale se sve do večeri.
Iz Vrlo Velike Važne Zgrade donesena je Uredba o obveznom sudjelovanju na velikoj Rivi u promatranju lijepih padajućih zvjezdica.
Svi građani su se okupili, pa i oni izgoreni na umoru, i svi ostali, i gledali kako sve gušće i veće užarene loptice padaju i pogađaju ih u glave i oni padaju od tog pogađanja u glave.
U tu čast zasvirala je i gradska glazba gradsku himnu koju je sklepao specijalno za tu priliku Veliki Zajedničar, a posvetio ju je svojoj pokojnoj ženi, koju je pogodila vatrena loptica dok su ih promatrali.
Tada su se loptice pretvorile u gromade, gromade u komade od sto metara, pa od kilometra. Veselje je još trajalo. Sve se treslo i svi su pjevali gradsku himnu, koja se čula sve tiše i tiše, očito iz razloga jer je viš enije imao tko pjevati. No, svi su bili zadovolji i sretni što su imali čast vidjeti te male zvijezde koje baš nekako svečano izgledaju.