Jednom
rukom
oslanjam se na ivicu zemlje
i nosim Balkan u teglici za šećer
Osećam
kako se topi ta slatka belina
kao mrvica šlaga koja drhti
na mojoj bradi
Samo stranac
koji me na krilu nosi
recituje mi Bodlera
pokazuje svetleće reklame
koje su krivo okačene o betonske kule
Kažem mu po ko zna koji put
za tu ivicu zemlje i da
ipak samo daleko tamo
mogu osetiti ukus
seoskog struganog sira i
miris izvorske vode
tako tiho tako kišno
i stidljivo
u šarenom svetu
ispod grudi
dok moje vidovito srce peva
glasno
da
me neko može čuti
neko potpuno beo
tako različit-slovan
novembar,
2006. godine