Osijek, 16./17. studenog 2006.

Možda sam previše slobodan kad Vam se obraćam pismom, ali nekako osjećam da ćete pronaći vremena i pročitati pismo do kraja. To mi je dovoljan razlog što sam ga napisao. Susret s Vama, osjećaje koje ste mi tako jednostavno toplo i iskreno poklonili, Vaše dragocjeno vrijeme koje ste odvojili zbog mene i na kraju Vaš prostor u koji sam srdačno primljen, sve je to toliko bogato i neprocjenjivo, da se još uvijek osjećam neprobuđen. San u koji sam ušao 14. rujna 2004. u 14.30 sati, doslovno me opio. Moram taj neopisivi san dobro odsanjati, pa tek tada bistro i temeljito pregledati sve što ste mi poklonili. – Dio dojmova koje sam napisao u pismu Dragutinu Tadijanoviću nakon našeg prvog susreta 14. rujna 2004. godine.

Nisam navikao da me događaji ili ljudi na neki način posebno dotaknu, ostave dublji i neizbrisiv trag. No, što reći nakon dana u kojem me Dragutin Tadijanović počastio svojom osobnošću i poklonio mi toliko puno svog nepresušnog bogatstva? Njegovo književno i ljudsko biće, još uvijek odjekuje mojom dušom. Svaka mi je pojedinost važna. Ne postoje nevažne sitnice, jer slijed događanja me uvjerio kako se sve na kraju povezuje u jednu cjelinu koju jednostavno nazivam, život. Svaka kap kiše namjerna je, kao što je i svaka zraka sunca potrebna. Naše disanje i naše misli s kišom i suncem čine prirodni sklad. Život bez tog sklada bio bi bezbojan i monoton, isprazan i bez svoje topline.

Vjerojatno nije ni slutio da će me iznenaditi svojom prvom rečenicom s kojom je započelo naše poznanstvo. Nekakav miris spokoja i tišine miješao je škripu parketa sa našim koracima dok smo hodali kroz stan. Govorio mi je o tome, da nakon svih godina shvaća kako nije bio dovoljno intiman sa svojim životom. Odmah po ulasku u radnu sobu ugledao sam čuveni prozor sa kojeg mu je tolike godine mahala njegova pokojna žena Jela.. Umrla je u mjesecu travnju, ali atmosfera u sobi bila je takva, kao da će svakog trena ući i ponuditi nas kavom. Začuđujuće mirno Tadijanovićevo lice, cijelo vrijeme se nekamo smiješilo. Doveo me do mjesta na kojem ću provesti slijedeća četiri sata. Pokazivao mi je mnogobrojne osušene ruže, a bilo ih je svuda po policama, stolu i vitrinama, kao uostalom i knjiga, njegove druge najveće ljubavi. U njegovom stanu, Gajeva 2a, u Zagrebu, toliko blisko smo pričali, i svaki detalj koji mi je ponudio postao je dragulj u niski mojih životnih iskustava. Gospodin Tadijanović neprocjenjivi stvaralac i veliki mislilac nije se ustručavao otvoriti srce i dušu, meni nepoznatom i samo prolazniku kroz njegove sobe. Nimalo ne griješim kad ga smatram divom naše književnosti, neopisivim poticajom razmišljanja i ogromnom životnom snagom.

Krećući prema njemu, razmišljao sam u vlaku o temama našeg razgovora. Cijelo putovanje sam promatrao kroz prozor Slavoniju koju obojica toliko volimo. Osjećao sam da neću pogriješiti ako započnem razgovor o ljubavi koju najbolje poznajemo, jer svjetiljku ljubavi čitav svoj život nosimo u rukama, kako u svojoj pjesmi Svjetiljka ljubavi, iz 1983. godine, piše Dragutin Tadijanović. Ljubav je ta koja nas vodi. Ona je univerzalni dio naše duše. Od nje smo satkani i zbog nje postojimo. Kroz pogled ljubavi, sve poprima toplije boje, zvukovi su melodični, a mi se osjećamo kao prirodni dar dobro poznatog nam prostora i vremena u kojem jesmo. Osjećati, primati i davati te osjećaje, živjeti u njima i s njima, ispunjene je kojem svi težimo. Povijest nam kroz svoje učenje pokazuje koliko smo jedni drugima slični, bez obzira tko je kada i gdje živio. Pokatkad njene zakonitosti na nas djeluju upozoravajuće, ponekad utješno, ali jedno je sigurno, svi mi ovdje ili u nekom prošlom vremenu zatekli smo se na istom putu. Putu učenja i spoznaja, istine i razumijevanja. Taj put ne prolazimo sami, uvijek je ljubav s nama i u nama. Ljubav „šeće“ sa svime što nas okružuje. Ona vodi, prepoznaje i sve nas zajedno prihvaća. Njena primarna zadaća, ako smijem tako reći, jest odrastanje zajedno s nama. Kao što lišće svakog proljeća iznova kreće prema jeseni tako se ljubav kroz nas obnavlja, u svakome ima svoje posebne dodire i mirise. Za svakog je njegova ljubav nezamjenjiva i zato Tadijina neotrgnuta dunja miriše, a ptice preko voćnjaka odlijeću u duboku i gustu šumu. ( Pjesma o dunji i ptici, iz 1923. godine )

U Tadijanovićevom životu ljubav ima najznačajniju ulogu. Od svih nas, on najduže s njom ustaje i liježe. Neprekidno i ustrajno čitavo jedno stoljeće razgovaraju. Bez nje ne bi mogao pisati niti bi njegov životni vijek bio toliko bogat i inspirativan. Prvi puta su se sreli u vrijeme kada se prošlo stoljeće još nespretno i bojažljivo rješavalo starih sjena minulih vremena. Neću reći da je davne 1905. godine, rođen Dragutin Tadijanović, već 04.11. prije sto godina i još jedne, u Rastušju pored Slavonskog Broda.. Istina je da su on i sada već zaboravljeno stoljeće zajedno počeli učiti svoje prve korake. Tih prvih godina, djetinjstvo je mirisalo na dunje i toplu pogaču. U njegovim znatiželjnim očima okupljala su se godišnja doba, malom stvoru su nesebično pokazivala koliko je život lijep i bogat s njihovih plodova. I nisu pogriješila, jer dok su preko njegovih djetinjih obraza neprestano tekle tople i zlatne boje, znao je kao dijete uživati u njima, jednostavno i iskreno. Razumio je prirodu i radovao se onako kako treba, bez okolišanja i suvišnih pitanja. Moralo je iz tog obostranog razumijevanja nastati trajno prijateljstvo. Tadija nije uzalud zavirivao u nepresušni izvor života, već je prije gotovo sto godina, kada je započelo njegovo trajanje, postao neponovljivim svjedokom kroz tintu svoga pera. U njegovoj poeziji ima toliko slika ljubavi i svaka je za sebe jedinstvena. Te su slike odraz zajedničkih sastanka sa žitnim poljima, ili sanjana u predvečerje pod mirisnom trešnjom. U dubokom snijegu Tadijine rumene ruke još prave grude, a tamo gdje rosa kao suza blista proljetni vjetar ulijeće u zelene krošnje, kako pjesnik lijepo kaže u svojoj pjesmi Rano sunce u šumi, iz 1922. godine. Uvijek je znao sa prirodom, jer je priroda niknula u njemu.

Čovjek pamti mnoge stvari i ponekad zamara druge ljude sa svojim prisjećanjima. Pišući ove retke, kroz misli mi prolaze njegovi stihovi u kojima nikada nije bilo gorčine, srdžbe ili gnjeva. I zato su njegove dunje zauvijek s pticama u Pjesmi o dunji i ptici, iz 1923. godine. Njegova lirika je topla kao i susreti s njim. Treba je čitati, jer kao Tadijine ruke donosi osjećaj ljepote i pripadnost prirodi koja cvate neprestano zajedno s nama. Iako nas grozd obješen o plavetnilo Svemira upozorava na prolaznost, večernje ptice skrivene u lozju noći negdje bruje kao što u svojoj pjesmi, Grozd, iz 1985, godine kaže Tadija. Tako sam i otišao kasnog popodneva od Tadije. Praćen njegovom dobrotom osjećao sam kako osušene ruže po policama kao u mirisnim poljima liježu među nebrojenim knjigama.

Zal Kopp

Ove crteže šalje na poklon
J e l i T a d i j a n o v i ć
D.T.
Rab, 30. svibnja 1954.

I
SRETOH JUTROS… RUŽE

Sretoh jutros ženu staru,
U crnoj marami. (Sjetila me
Moje majke…) U rukama smežuranim
Držala je rukovet ruža
Crvenih, i svježih
Od rose.

II
BIO SAM KAO I TI

Ti koji ćeš živjeti
U patnjama srca, još dugo
Poslije mene, znaj,
I moja su krila
Šumorila i cvijeće
Mirisno mi cvalo.
I ja sam bio, kao i ti, mlad.

III
OKRUGLI KAMENI STOL

Kamen je ovaj bio u planini
Kamen. Pa iz njega isklesaše stol.
I sada za njim sjedi čovjek, sam.
U sjećanju mu žive tvoje riječi:
„Htjela bih ovamo dolaziti s tobom
Kad padne noć i pokažu se zvijezde.“

IV
PORUKA IZ DALJINE

Lastavice, mile moje lastavice,
Govorim vama. Čujete li
Moje riječi? Odletite;
Preko gora odletite na prozor kuće
Ispod brijega. I cvrkućite, cvrkućite,
Dokle se god ne pojavi Ona.

V
NEVIDLJIVE PTICE

Pod borom, kraj mora,
Sjedim i pišem pjesme.
A ptice, u granju skrivene,
Ne znajući za me, pjevaju
I pjevaju… i uđoše
U moje stihove.

VI
TIHO PLAKANJE

Dvojica dođoše sa sjekirama
Oštrim, i sasjekoše
U korijenu dva drveta mlada:
Do neba se čulo
Tiho plakanje stabla
Oborenog, u lišću. Samo ga ne čuše
Oni sa sjekirama.

VII
DVA GROBLJA

I ovdje, u Rabu, ima
Groblje. Kao u Rastušju.
Ali tu čitam imena mrtvih
Kao u knjizi povijesti. A tamo
Suze mi kaplju na travu pod kojom
Spavaju mrtvi. Moji mrtvi.

VIII
ORANJE MOG OCA

Drveni plug vuku krave, a za njima
Gazi orač, polako, i katkada samo
Vikne: Šarulja, Rumenka. Sjećam se
Svog oca i njegovih povika na konje
Kod oranja, i dubokih brazda: rodne
Zemlje. Gdje je oranje i gdje je
Glas moga oca?

IX
HILJADE MRTVIH I JA

Ovdje su hiljade ljudi
Poginuli. I sad leže
Pod mramornim pločama,
S rednim brojem i imenom
Već zbrisanim od kiše. A ja
Među stablima šetam, još živ.

X
DALEKO

Kroz grane, na moru vidim
Jedro bijelo i mlade žene
Razdragane. A preko mora,
Daleko, u gradu
Velikom, ti misliš na me,
Zaplakana.

XI
BUDUĆI PJESNIK

Miruju krošnje pinija, vjetar
Ne šumori, a sunce se naginje
K zapadu. U parku, na stazama, djeca
U igri viču. Ima li med njima možda,
Budući koji pjesnik? Jednog će predvečerja
Doći za kameni stol, i pisati pjesme.
Kao ja sada.

XII
JEDNOSTAVAN ŽIVOT

Danas vidjeh sijača
Na oranici i čuh motike
Zvek. Kao u mladosti mojoj.
Il kao u doba
Pindara. U krajini nepoznatoj
Spremaju bombe atomske. Život
Jednostavan.

XIII
ŠTA ĆE SE DESITI „ONE VEČERI“

Ti ćeš, usplahiren, crn,
Na svome konjicu crvenom,
Dojuriti za mnom, one večeri,
U pakao… A ja ću te
Pozvati na gozbu pjesnika:
Pjevat će nam, uz gitaru,
Naš Federico.

Rab, 29. 5. 1954.

P.S.
Poslije godina bola i trpnje,
I šutnje, napisah nenadano
Trinaest pjesama, odjednom
(Odjednom znači: od jutra do mraka.)

Pomišljao sam, prije toga: Kada bih
Napisao pjesmu, slučajno,
Na raskršća bih potrčao
Vičući: Ljudi, čujte me!
Il bih grlio u šumi stabla!
Il bih plakao od ganuća!

A desilo se što nije vrijedno spomena:

Kad sam došao za večernji stol
U domu gdje živim s ljudima stranim,
Nikom ne rekoh ni jednu riječ
O sreći: stvaranju. Samo je glas moj,
U razgovoru svagdanjem, običnom,
Treperio kao napeta struna
Pod rukom svirača u punoj dvorani.
No glas je moj govorio u prazno,
U vjetar. I ne ču ga nitko,
Osim mene.

Rab, 1. 6. 1954.

MOJA POEZIJA IZRAZ JE MOG ŽIVOTA.
OSTANEM LI, OSTAT ĆU PO NJOJ!

…
Kako je sa mnom i s inspiracijom, pitate. Dolazila mi je i kad sam je očekivao i kada nisam, zvana i nezvana. Bez nje, bez inspiracije, rekao bih nije nastala nijedna moja pjesma, nije mogla nastati. Inspiracija je „ono nešto“ što upravlja pjesnikovom rukom dok ona piše. Ali inspiracija često puta zna i izdati pjesnika. Pa nastanu muke pisanja, muke oko izraza. Dešavalo se da je pjesma već od prve dobila konačni svoj izraz, onaj koji potpuno odgovara zasnovanoj slici moga svijeta, ali je bivalo, još češće, da sam u kraćim ili duljim vremenskim razmacima tragao za onom jedinom riječi, konačnim izrazom, sve dok na nju ne bih naišao, kao dobar lovački pas za divljači u teško prohodnoj šumi. Već sam govorio, u drugoj prigodi, kako sam na želju prijatelja iznio o nekima svojim pjesmama opis njihova nastanka, koji je od pjesme do pjesme različit, kao što se razlikuju i same pjesme jedna od druge.

…osvrnuo bih se ukratko na književnu moju djelatnost posljednjih desetljeća. Veći njen dio zauzimaju izdanja djela hrvatskih pisaca, kojima sam bio ili neposredni urednik ili urednik biblioteka gdje su izlazila. Nije od potrebe sada nabrajati njihova imena, niz izdanja, ali mi se čini da je pritom dobro napomenuti ovo: dok sam god bio nagnut nad tekstovima tih književnika, proučavajući i njih i njihove živote, dotle nisam mogao, razumije se, to vrijeme posvetiti vlastitom stvaralaštvu. Nije ovo tužbalica nego samo konstatacija. Pa ipak, zna se, i u tom je razdoblju pjesničko moje djelo nastavljeno, obogaćeno novim iskustvima, zrelošću života. Cjelokupna moja poezija autentičan je izraz mog života, njegova slika. Ostanem li, ostat ću po njoj!

…Radujem se, što da krijem, ako je moj stih i vama pripremio radost. A vjerujem, i znam, da su i tisuće čitalaca mojih knjiga u njima našle i radost i tugu, ono čime se odlikuje čovjek među svim stvorenjima na zemlji. Živom pjesniku nema većeg zadovoljstva od spoznaje da njegove pjesme odjekuju u srcima naroda kojemu i on sam pripada. Nisam od onih koji planiraju pisanje pjesama, pišem samo kad imam što reći, i uzdam se u te blažene trenutke; nek im daleko bude kraj.

Vjesnik, XXXII, br. 8876, str.7; Zagreb, 2. 11. 1971.