Ta neobična profesija pjesnika, smjestena negdje izmedju nas i nas. Kao Montparnas pod snijegom, kao svetište Apolona gdje duše ljudi, što se logosom baviše na onaj najdivniji slobodni način – prebivaju, na trenutak, u pokretu. Kao da smo sanjali ovaj život uz svjetlost svijeće što je za nas blještala moćnije od Sunca. Kao stvarnost daleko stvarnija od svake nestvarne stvarnosti. Kao da ova komedija od ratova, od krvi, ambicije i straha može biti nešto drugo doli treptaj besmrtne duše, drhtaj ruke u vremenu, stisak mišice majstora života. Putuj u miru dragi Vilume, kroz sve jezike svijeta. Više ti nikada ni ruka ni glas neće zadrhtati dok pjesme svoje budeš čitao i bivao i čitao i bivao...

Aleksandar Šajin, BKG