Whoever produces kitsch (...) is not to be evaluated by esthetic measures but is ethically depraved; he is a criminal who wills radical evil.
Hermann Broch

Najvažnija stvar koju trebamo slaviti je umjetnost.
Emina Ganic, ekspert

Kako kod nas svako može biti svašta, u famoznoj kulturnoj sferi su, kako kaže Teofil Pančić, naročito popularni „patriote“, postmodernisti, dementni hitmejkeri, Mladi Gnevni Buntovnici, sifražetkinje, zavičajne narikače, eterični Ispisivaoci Ničega O Ničemu etc. Ovoj wishlist bih dodala još i umjetnike, jer mi se nekako čine najbrojnijom & najvibrantnijom skupinom. Kud god se okrenete, sve neki artisti. E, a da biste bili umjetnikom, čak ni djelo ne morate proizvesti; odnosno, da parafraziram jednog autentičnog renesansnog stvaraoca, da biste postali umjetnikom, dovoljno je da ljude uvjerite da to jeste. (Ili, što se tice pisaca, barem da u svom CV-ju imate noticu da ste pohađali „majstorsku radionicu“ Aleksandra Hemona).

Naravno, sve navedeno je usko vezano za ovdašnji sistem dosta mutiranih vrijednosti kojeg formiraju „novinari-propali-pisci“, filistri i dr. što stavove deriviraju po sistemu gluhih telefona. Kao što je napisao Danilo Kiš, „pošto se čaršija o svemu obaveštava usmeno“ i „uvek ima nekog ko je zadužen da interpretira“, estetska evaluacija je čas posla! A i ona eventualna šacica ljudi kojima je, biće, stalo do nekakvih kulturnih proizvoda je, da oprostite, prilično mutava pa se, shodno tome, sud ovih potencijalnih recepijenata uglavnom svodi na meni se (ne) sviđa!

Da vidimo kako sa umjetnošću stvari stoje u ostatku svijeta. Kritičari savremene umjetnosti će ponajprije ustvrditi da je ona danas prilično, je li, nedefinirana. Ono što je neosporno jeste da ponajprije „ruši granice medija i odražava aktuelna dešavanja u svijetu“ (anything goes?). Ovako ne zvuči loše, međutim... Tako na sceni (bijelo)svjetske umjetnosti imamo, naprimjer, radove „kralja kiča“ Jeffa Koonsa u vidu ogromnih zečeva, meni lično nalik na one baštenske kreacije iz Kubrickovog Isijavanja, tu su radovi „kapricioznog“ Damiena Hirsta koji se sastoje od usoljene ajkule u vitrini, istranžirane krave & teleta u formaldehidu i sl., zatim instalacija Tracy Emin koju čini njen neraspremljen krevet oko kojeg su prazne boce i njeno donje rublje s tragovima menstrualne krvi, potom „radikalni“ performansi Kulika na uštrb udobnosti bengalskih tigrova i tako dalje.
„Anarhični“ britanski umjetnik Banksy (izmedu ostalog, autor nasprejanog čovjeka koji visi s prozora na jednoj zgradi u Bristolu) je, recimo, poznat prvenstveno po svojim subverzivnim artističkim podvalama, kao što je podmetanje dorađenih umjetničkih verzija klasičnih slika u glasovite svjetske muzeje (c c c!). Prošle godine je obrukao British Museum tako što je u jednu postavku ubacio fejkiranu slikariju pećinskog čovjeka koji gura kolica za kupovinu. A čitava hoax nije ni primijećena dok se sam umjetnik nije oglasio...
Kako stoje svari govori podatak da je Hirstovu instalaciju Home, Sweet Home koja se sastojala od pravog trash inventara postavljenog na jednom stolu – pivske flaše, konzerve Coca-Cole, omota bombona etc. – ubogi čistač u jednoj galeriji, da prostite, bacio u smeće. Čovjeku, naime, nije ni palo na pamet da se radi o umjetničkom djelu priznatog umjetnika (Dah?!). Zanimljivost je da se instalacija u tom trenutku procjenjivala na 7000 američkih dolara...

Znameniti profesor umjetnosti na State University of New York Donald Kuspit, dakle čovjek kojem je posao da uredno prati sve ove simpatične poduhvate, ističe da se u savremenoj umjetnosti talenat i vještina danas zamjenjuju slučajnom kreativnošcu i da je prerogativ prije svega spektakl.
Kuspit smatra da autori nikad nisu više podilazili publici, pri čemu i sama publika nikad nije bila indiferentnija na prizore i slike koje nas okružuju. Iz današnje perspektive je znakovito napomenuti da je i Jean Baudrillard (na što u svojoj knjizi o ikonoklazmu umjetnosti Slika bez svijeta podsjeća i hrvatski sociolog kulture Žarko Paić) nakon iznijete nelagode sa savremenom umjetnošcu proglašen desničarem. Inače, kako piše Paić, praksa je da ko u raspravi o nestanku slike na bilo koji način oživi Hegelovu postavku o kraju umjetnosti rizikuje da ga prokažu kao nazadnjaka, konzervativca i estetskog mrzovoljnika opčinjenog prošlošću. Međutim, i taj „kraj umjetnosti“ je tek jedan od „endizama“ (kraj romana, kraj utopije, kraj istorije, kraj ideologije etc.) koji su počeli sa dvadesetim stoljećem.
No, ono što nesumnjivo nestaje jeste suosjećajnost, bilo u vidu umjetničke empatije i kao saživljavanje sa patnjom drugih ljudi. Što je iz bosanske svakodnevnice posebno ironično - imamo li u vidu da smo i sami doskora bili vijesti na CNN.

Paić također s pravom primjećuje da stvaralaštvo danas „zadobija svjetotvornu dimenziju u kojoj svi ljudi postaju umjetnici“. Na taj način se ostvaruje san romantike, izrečen naizgled u Lautréamontovoj utopijskoj viziji da će u budućnosti svi ljudi pisati poeziju.“ Dakle, svi smo umjetnici, svi smo pjesnici. Upravo kao što Witold Gombrowicz rekao da je u poeziji i umjetnosti laž najteže detektirati, jer ne postoje fiksni parametri kojima bi se odredio kvalitet. Stoga su i logični stavovi jednog dijela istoričara da su već cijelo desetljeće velike smotre savremene umjetnosti kao što su Biennale u Veneciji i Documenta u Kasselu „spektakl ponavljanja, zamora i dosade“ (Paić).

U filmu braće Coen Big Lebowski postoji sjajna minijatura/karikatura jedne umjetničke koterije. Kada, naime, Big Lebowski dolazi kod bogate nasljednice koju glumi sjajna Juliane Moore, na samom ulazu u njen stan ga dočeka prilicno bizaran prizor: iznad njega proleti nešto, jal' šišmiš, jal' žena, prskajući četkom boje po cijelom stanu. Ali čekajte malo: ispostavi se da je to ustvari performans Umjetnice\ Feministice\Psihoanalatičarke (Da li ti je problem reći vagina?), ali šta zna Lebowski o savremenoj umjetnosti. Drugom prilikom dolazi njen prijatelj, poznati videoumjetnik i persona šarmantna ko bivša Mis plaže Mirjana Deak, a kojem je glava, što bi rekao Crna Guja, prazna ko pustinjakov adresar. I, dakle, taj se lik dohvati telefona i uz highschool cerekanje, značajnu pažnju posvećuje upravo famoznom Biennalu.

Možemo se ovom prilikom prisjetiti i onog sjajnog skeča by Monty Python, kada se entuzijastični sin rudar (Oh, oče, to je divna stvar, ali to je nešto što ti nikada nećeš razumjeti!) sukobi s ocem intelektualcem koji mu u nastupu bijesa održi bukvicu u smislu: Šta ti znaš o ustajanju u pet ujutro da bi uhvatio let za Pariz, o ispijanju pića u Old Vicu do podne, preznojavanju izmedu intervjua i tv-nastupa, da bi jedva stogao kući do deset i uhvatio se ukoštac sa problemom homoseksualnih nimfomanijakalnih ovisnika o drogi upletenih u ritualno ubistvo slavnog škotskog fudbalera! A majka, koja je preumorna od silnih susreta sa filmskim zvijezdama, od premijera, festivala i gala-ručkova, upozorava svog jedinca: Sine, čuvaj ga se! Nemaš pojma kakav je poslije nekoliko romana! Prije odlaska, sin pokušava još jednom da razuvjeri oca: Ali, oče, zar ne znaš da je život više od kulture... tu je prljavština, dim i dobri pošteni znoj! Džaba sve. Na kraju, otac dobija napad „spisateljskog grča“ (writer's cramp!), sjeda za svoju pisaću mašinu da bi u formi drame izrazio neke od vitalnih problema našeg doba!

Ironija je što se još od Duchampovih ready-mades sve na nekin način smatra umjetnošcu (pa i život sam). U tome je i bit teze happening umjetnika Allana Kaprowa o tzv. postartu kao „zamućenju linije izmedu umjetnosti i života“ – svijet je prepun ljudi sa umjetničkim tendencijama (rekoh vam još na početku!). Art-akademije širom svijeta svake godine izbace bezbroj diplomiranih studenata, što je apsurdno samo po sebi jer, konačno, da biste bili umjetnik vam i ne treba formalno obrazovanje. Ustvari, kako u interviewu za ugledni art-casopis Naked Punch Review kaže Arthur C.Danto, da biste bili umjetnik danas ne morate imati ni talenta.
Ovo je prilika da spomenem jedan konkurs za umjetnički spomenik, šta li, koji bi nekad trebao biti postavljen u sarajevskom parkiću ispred zgrade Predsjedništva tako da kad Haris Silajdžic, nakon napornog dana provedenog u državnim spisima koji se, recimo, tiču obnove eksterijera turske ambasade, izade na pendžer, svoj mudri bošnjacki pogled može da odmori na slijedecim radovima: mamutskoj konzervi humanitarne govedine (inspirisano Koonsom ili možda ženom mu Ciccolinom) koja, po rijecima žirija „omogucava višeslojno išcitavanje“, inace (nus-)proizvod glasovitog sarajevskog umjetnika Shobe, na djelu Brace-Potato-Dimitrijevica koje je toliko interesantno da ga se ne mogu ni sjetiti, ali i da uživa u djelu pod nazivom Eglen-park čija je ko-autorica ocvala novinarka/erotska pjesnikinja. Ironično je da je jedan od aspekata koje je spolno osviješteni žiri uzeo u obzir i to da se radi o „mladoj generaciji umjetnika“. Hm, mladih u odnosu na šta? Svrzinu kucu? Bosanskog duha Muhameda Filipovica Tunju? Famozne visočke piramide?
Namjena Eglen-Parka (inace loše kopije Speaker's Cornera u londonskom Hyde Parku) – se sastoji od, pazite sad, betonskog bloka na kojem piše Ja vidim, ja čujem, ja mislim, ja govorim i srdačna mu je namjena da ljudi na njemu, je li, konverziraju – s tim da prije toga se, naravno, uzveru na njega. Fascinantno, ali ...hm, šta je s invalidima?

U svakom slučaju, D.Kuspit smatra da je postart plitka, nereflektivna banalnost motivirana težnjom za institucionalizacijom (sic!) i željom da se bude dijelom mainstreama (naravno, uz finansijski podstrek koji ide uz to). Osim članova vlade pro-europske vanjštine, i u ovom Sarajevo ide ukorak s New Yorkom ili Parizom, u tom nadmetanju umjetnika za raznorazne grantove & stipendije. Od nečega se, je li, mora živjeti, a inspiracija, ili šta god to bilo, će valjda nekako da kapne.

Mnogo toga ide u prilog tomu da zaključimo da je umjetnik danas više stvar attitudea nego aptitudea, odnosno, više pitanje stava nego sposobnosti.
Sudeci po njenim medijskim ukazanjima, građanka Šejla Kamerić očito ima taj stav koji je potreban da bi je ovo šarmantno društvo smatralo umjetnicom. Osim toga, njeno oficijelno glasilo, ženski časopis Gracija, je uredno prati na njenim putešestvijama, što po Ferhadiji, što po Malti (državi, ne sarajevskom naselju!), s tim da se našla i na coveru jednog od brojeva kamuflirana u gejšu („Šejla-san“). E, sad, da vidimo kako stvar stoji sa kunstom, odnosno sa njenim radom Bosnian Girl.

Od svog nastanka, ovaj rad ne samo da nije imao nijednu negativnu kritiku, već uglavnom izaziva opće oduševljenje. A znamo da Bosance, taj „zen-narod“ kako je to lijepo sročio jedan režiser, nije lako oduševiti. Naročito jer ovo ostvarenje valjda spada u domen savremene bosanske umjetnosti koja je za većinu ljudi nešto efemerno. Umjetnička ostvarenja i ona koja se takvima smatraju se kod nas uglavnom svode na svog narcisoidnog tvorca & grupicu njegovih derivativnih satelita iliti odanih sljedbenika što je, ako mene pitate, prilično perverzno. A među njima su, gle, obično i kakav novinar, urednica emisije iz kulture, umjetnički stručnjak te drugi kultivirani devotees...

Po svemu sudeći, rad Bosnian Girl Umjetnica Šejla Kamerić smatra svojim kapitalnim djelom kao, recimo, Manet svoj Doručak na travi, Rembrandt Noćnu stražu ili kao književnica Alma Lazarevska svoje djelo Smrt u muzeju moderne umjetnosti. Ponešto razbarušene kose, sa vrlo malo make-upa i obučena u, ko s reklama za detredžent, blistavo bijelu potkošulju, s pozadine plakata Bosnian Girl nas gleda – prkosna i odlucna – sama Umjetnica. Što bi rekao Mak Dizdar, i posna i bosa, da prostiš. Njena androginost, medutim, više podsjeća na anemiju koju diktiraju modni trendovi, nego na estetsku androginost u maniru Patty Smith na nekoj od glasovitih fotografija Roberta Mapplethorpea. Osim toga, ne morate biti suri Bošnjak da primijetite da se tu negdje naziru i sublimirano-postkoitalni signali, sasvim neprimjereni temi koju je Umjetnica zamislila da obradi. Jer, ovaj rad ponajviše asocira na reklame za dizajnersku odjeću ili parfeme koje možemo vidjeti po bilboardima i glossy casopisima (npr, u omiljenom casopisu Umjetnice Šejle Kamerić, Graciji). Zamislite još par nagih ekstremiteta i dobijate reklamu za Guess Jeans, dodajte tomu upečatljiviji outfit i imate plakat za D&G, H&M i slično. (Ako mislite da subjekat možda izgleda molestirano i nekako cocky, onda zbilja niste u toku sa uzusima modnog advertisinga.)

Medutim, to bi mogla biti još i pristojna fotografija tipa onih koje istočno-evropske manekenke nose u svom booku u potrazi za srećom (ili bogatim mužem.) Mogla bi biti svašta nešto – da nije, kao što rekoh, njene namjene. I, da, kako da to zaboravimo – na plakatu se nalaze i riječi koje je nepoznati holandski vojnik napisao, a fotograf Tarik Samarah snimio, na jednom zidu u srebreničkoj «zašticenoj zoni»: No teeth...? A mustache...? Smel like shit...? Bosnian Girl!

Suprotno bošnjačkom konsenzusu, rad Bosnian Girl je kombinacija samoljublja i bestidne manipulacije. Autorica potvrđuje tezu kritičara savremene umjetnosti da je umjetnik danas tek ekstrovertirana osoba bez ikakvog poriva da imalo izbalansira vlastitu ars poetica, osoba koja ustvari nema šta da kaže i stoga na najbanalniji mogući način iskorištava medij za vlastito samopotvrđivanje, odnosno – reklamu.
Naravno, svaka umjetnost, od poezije do pop-arta vrvi od samoljubivih djela i to je jedna od motivacija cjelokupne istorije umjetnosti. Da je Oscar Wilde bio skroman a Edward Steichen prezirao vlastiti odraz u ogledalu, umjetnost bi bila lišena nekih od najfascinantnijih književnih, tj., fotografskih opusa. Hm, kako se toga nismo sjetili, ali ovom bi kolažu, dakle, bila primjerenija fotografije neke stvarne djevojke, osobe nenavikle ne kameru – za razliku od Kamerićke.
A manipulacija je stoga jer umjetnica Šejla Kamerić manipulira posmatračima, pasivnim ili aktivnim konzumentima koji očito imaju vrlo nejasnu predodžbu o savremenoj umjetnosti (šta je ta, kto je ta umjetnost, da prostiš?). I povrh svega, Umjetnica – kojoj iz džepa samo što ne viri famozni kljuc Grada Sarajeva – manipulira žrtvama, davajući povoda građanstvu da je, zahvaljujući ovom ne-djelu, smatraju glasnogovornicom onih koji su pogođeni srebreničkom tragedijom.

Dalje, Bosnian Girl naprosto zaudara na volju. A da parafraziram H. Michauxa, sama volja da se napravi umjetničko djelo je dovoljna da ga ubije. Isti slučaj je i sa jeftinom video-instalacijom umjetnika Damira Nikšica If I was a Muslim ili kako se vec zove ta smijurija. Pošto je Nikšic ponosni vlasnik & korisnik par diploma i grantova iz umjetnosti, neće imati problema da razumije D. Kuspita, koji kaže da su tipične vrijednosti postarta, izmedu ostalog, i tendencija da se banalno izdigne na nivo enigmatskog, a da se opscenom da status svetog. Naravno, u svemu ovome čuči tendencija spram nekakvog konceptualizma, teško ostvariva bez, neki bi rekli, patološke ekstrovertiranosti. Komercijalni sjaj (u ovdašnjem slučaju, pojavljivanje kod, recimo, novinara Hadžifejzovica) se cijeni daleko više od umjetničke sposobnosti ili estetske vrijednosti.
Dok sam još kod volje&trasha, treba spomenuti i podizanje biste Bruce Leeju u Mostaru. Ovaj čin, kojem nije falilo medijske pažnje, sasvim se lijepo uklapa u eskapisticku ideologiju i sofizme koji su danas poželjni ako čovjek želi da se svidi bilo kojoj od nekoć zaraćenih strana. Nije li jednostavnije za amblem „mira“ i „suživota“ uzeti nešto što ideološki nema blage veze sa ovom zemljom, nego nešto što može imati nacionalne i druge sumnjive konotacije? Najbolje je pucat na sigurno. Šteta što je gluho prošao tekst Miše Marića u Danima koji se osvrnuo na ovu pojavu: „(...) Jer je ideja o Leejevom monumentu u Mostaru – kič. Kao nekad bijele čarape na neopranim nogama. Spomenik, dakakao, nije podignut njemu, podigli su ga sebi. U nedostatku ličnih i okolišnih vrijednosti najjednostavnije je potegnuti za tuđim identitetom što je klinički slučaj kompleksa inferiori.“

No, sviđalo se to nama ili ne, činjenica je da masovna publika vrlo lako pristaje i radije se opredjeljuje za lažne vrijednosti kao što su kič ili šund. Takva djela imaju robnu svrhu a cilj im je jeftina prodaja. Dobrodošli na svjetsku tržnicu kvazi umjetnosti. Kič i šund, osim što im je zajedničko da su veoma rasprostranjeni na ovim prostorima, imaju i zajedničku etimologiju u njemačkom jeziku: kič znaci nešto sklepano, a šund puko đubre. Ustvari, oba su nevrijedni načini prikazivanja i izbor tema i motiva im je neograničen. Osnovna razlika je u tome da kič želi da liči na umjetnost (Rambo Amadeus, Damir Nikšić, Jasmin Duraković, Šejla Kamerić, ali i egzaltirani bajramski „spektakli godine“ u Zetri etc.), a šund se ne brani od svog prostakluka (među najreprezentativnijim predstavnicima je ovdje svakako Dragan Marinkovic, kojeg pak ni njegov šovinistički opus ne sprečava da gostuje kod istaknute naše novinarke Srne Segmedine, tj. u raznim prime-time emisijama). Primjera u našoj, da je tako nazovem, popularnoj ne-kulturi ima koliko hoćete. Mogući su i svojevrsni prelazni oblici, hibridi koji u sebi objedinjavaju i kič i šund, kao što je, recimo, mizerna emisija Federalne Televizije Centralni zatvor i njena uboga juniorska filijala Zyon. Kič, dakle, silom i neznalački pokušava da „uljepša“ svijet, dok ga šund primitivno prikazuje. Ustvari, za dodatna pitanja na ovu temu bi se mogli obratiti stručnjaku za kič i šund, publicisti & piscu Emiru Imamoviću Pirkeu.

Abraham Moll je rekao da bi se kič mogao mjeriti stepenom banalnosti svojih asocijacija (odnosno, „ubica je svirep, ljubav je topla, mržnja je hladna, majka je nežna“ D.K.). A poruka Umjetnice Šejle Kamerić je vrlo banalna: Ne, Bosanke ne smrde, nisu dlakave i zubi im nisu truli. One su atraktivne i depilirane, baš poput mene. A ja sam kul, volim partije i grupu Suede (u njihovoj ranoj fazi), volim da putujem i ponekad da chatam. Imate li flaširani Evian?
To je i priča o Sarajlijama iz knjige eseja Susan Sontag Regarding the Pain of Others koji se bune kada fotograf Paul Lowe na svojoj izložbi u opsjednutom Sarajevu uvrsti i fotografije iz Somalije. Susan Sontag piše: „Nesumnjivo je u njihovoj ogorčenosti bilo i naznaka rasizma – Bosanci su Evropljani, neumorno su ponavljali stanovnici Sarajeva svojim inozemnim prijateljima.“ Takav je i stav Umjetnice Šejle Kamerić koja nema ni truna empatije, prvenstveno kao ljudsko biće, a tek onda kao umjetnica. Upravo iz tog razloga je ovaj rad etički ridikulozan. Jer Umjetnica se poistovjećuje sa Holanđankom Ruth iz Amsterdama, a ne sa Bosankom Rabijom ili bilo kojom drugom bezimenom djevojkom iz Potočara ili Vlasenice, djevojkom koja u šoping ide na buvljak ili u Terra Novu a ne u Graz, djevojkom kojoj je i Makarska ko nekom Ibiza, djevojkom koja sluša Ljubu Aličića u lokalnom centru za kulturu a ne Coldplay na svom iPodu, djevojkom koja nije ovisna o „evropskim grantovima“ već o svom ocu ili suprugu. To je bosanska djevojka. Djevojka koja ce pročitati ovaj tekst jedino ako ima para i volje za štampu (kao što ih većina – s razlogom – nema).

Spoj portreta Umjetnice Šejle Kamerić sa zlobnom škrabotinom holandskog vojnika bi se u nekoj uspjelijoj verziji moglo smatrati ironičnim uradkom, kao što je to, recimo, rad Sherrie Levine Fountain (After Marcel Duchamp A.P.) iz 1991. i sl., pri čemu je rad S.Levine ovdje u ironičnom – samo prividno kritičnom – odnosu spram onoga što prisvaja iz određenog djela (u ovom slućaju Duchampovog Pisoara).
Medutim, ovo teško da je umjetničko poigravanje sa ironijom, odnosno, kontradikcijom. Ustvari, ovaj rad je umjetnički koliko i, recimo, vaše fotografije s ljetovanja za-uspomenu-i-lijepo-sjećanje. Samo što ovdje nema ništa lijepo jer je Bosnian Girl vrlo prost rad: on prvenstveno govori o klasnoj poziciji njene autorice u društvu, autorici koja se ne libi da istakne sve ono što je poistovjećuje sa određenom društvenom skupinom (v. fanove Hayatove posh emisije Don Cafe i poklonike festivalskih VIP soareja).
I upravo radi te socijalne stratifikacije – koja ni u kom slučaju nije zanemariv čimbenik u psihološkom profilu neke osobe – neko voli skupe accessoires (što je sasvim legitimno), dok neko ide dotle da će grad izlijepiti plakatom na kojem ističe da nije kao taj svijet, ti orvelovski proli sa trulim zubima i jeftinim outfitom (što je, moram li reći, gnusno).

Rad Bosnian Girl je konstruiran pokušaj stvaranja prividne kontradikcije, ali i cinična manipulacija sa već poznatim. On je neukusan koliko i izjave tipa Meni su Jevreji/ homoseksualci/ Crnci baš super ili Ne valja bacat granate na djecu. Radi se o tome da osoba s imalo integriteta sebi neće dozvoliti takvu površnu generalizaciju, jer tanka je linija koja bezrazložno adoriziranje određene demografske skupine dijeli od antisemitizma, homofobije, rasizma. Takoder, da li je uopće potrebno govoriti da je zlocin ubijati (djecu)?
Jasno, napisati one rijeci na zidu je čin odvratan. No, možda je uzorni vojnik Frank iz Roterdama – koji se, eto, ovih dana šeta s ordenom za „neintervenciju“ – zbilja vidio ženu kojoj je zadnja stvar na svijetu da depilira noge i ženu koja baš i nije imala uslova da svoje zube redovno čisti koncem. Imajući u vidu da je srebrenički kraj poznat po nedostatku joda, pridodajte tome i gušavost; slika nesumnjivo nije lijepa. Ali, činjenica je da takve žene postoje. Ali, da li sve navedeno znači da je takva osoba zaslužila da joj pobiju sve muško u familiji? Da li je zbog maljave nausnice zaslužila da je siluju, prebiju? Da li je takva žena zaslužila da bude ponižena ovakvim plakatom? Jer, ovaj rad nije ništa drugo do kalkulacija, dodvoravanje i prodavanje klišeja stranoj publici koja baš i ne konta stvari.

Svako od nas, da zagrebe generaciju-dvije će u svojoj familiji naći nešto gušavo ili u nekom smislu nakaradno. Stoga je tragično što je Umjetnica ovaj rad „prodala“ upravo ovoj lokalnoj publici, publici koja se očito stidi sebe, svojih trulih zuba i svog porijekla, publici koja se prije svega stidi tog Ljube Aličića, odnosno, tog Cigana u sebi. Da parafraziram Ivana Čolovića, svi smo mi pomalo Romi, ali to nije ono najgore u nama. A da se razumijemo – umjetnost ne spasava ljude, ali najbolji njen dio može imati jedan, kako bi rekao Aristotel, katarzični učinak.

Vratimo se još jednom Kunderi. Kundera kaže da je kič simbolično i stvarno negiranje govneta. A to je i poruka ovog rada: Ja nisam govno. Ja sam kao vi, Holanđani. Svaka misao koja odbacuje jedinstvo veliča raznolikost, a raznolikost je mjesto umjetnosti. Međutim, kod Umjetnice Šejle Kamerić stvar je obrnuta. Šejla Kamerić odbacuje raznolikost izmedu sebe i prosječne djevojke iz Bosne. Na taj nacin Umjetnica veliča jedinstvo, ne sa bosanskom djevojkom, vec sa Holanđaninom, dakle, osobom koja je napisala one zloglasne riječi ali i, konačno, osobom koja će kupiti njen rad.

Umjetnici – kakvi god oni i njihova sredina bili – svojim radovima zagovaraju određene vrijednosti i stavove za koje trebaju da snose odgovornost. Radi se o tzv. autorskoj odgovornosti koja nas sprečava da ne falsificiramo, da ne plagiramo. Ovo su nesumnjivo stvari koje bi trebale da se podrazumijevaju, ali kako živimo u sjebanom ekosistemu kojem je omiljena aktivnost zamjena teza, nije naodmet podsjetiti. Jer, kako u svojim Actuelles piše Albert Camus, „pred savremenim političkim društvom jedini suvisli stav umjetnika – jer, inače bi se morao odreci umjetnosti – sastoji se u nepopustljivom odbijanju. On ne može da bude, čak i kada bi to htio, saučesnik onih koji koriste jezik ili sredstva savremenih ideologija.“
No, Šejla Kamerić je uspjela. Uspjela je u tome da na zbilja specifičan način popularizira Srebrenicu, uspjela je u tome da je novinarka „magazina za suvremenu ženu“ oduševljeno pita kako da dode do plakata Bosnian Girl, kao da je riječ o novoj anti-ageing kremi za lice, uspjela je u tome da se mlade književnice za novine slikaju ispred pomenutog plakata jer valjda misle da s tim ne mogu pogriješiti, uspjela je u tome da danas po centru Sarajeva hodaju atraktivne cure u uskim farmerkama i u majicama s natpisom tipa Ne zaboravite Srebrenicu! Konačno, jer „šira čitalačka publika ipak živi od kiča i opštih mesta“ - Šejla Kamerić je uspjela da proda Šejlu Kamerić.