Kolekcionar

Pitam se kako je skupljati jutro po tvojim očima,
Bademe prosute po mokroj kaldrmi, noć zavučenu u nenadan bljesak,
I treptaj, kao napad nesanice u okovima sna. Dio si moje kolekcije.

Žurba noći završava u tromom pogledu, sjećanje, kao znamenje na otvorenom nebu,
I horizont nabrekao od zvjezdanog praha, u oku proljeća bademi tvoji dvorska vrata čuvaju.

Ja gledam tunele svjetlosti, ispod snova šutim u prolasku vremena. Čuvam te.

Tvojstvo

U plamenu svijeće nebo ne liči na sebe,
Tražim zvijezdu što stoji samo nad tobom,
Kako da sklopim zvjezdani kišobran?

Mjesec se odao poznatim šansonama,
Iskusni putnik konačno zalutao u labirintu noći,
Tražim dio mjeseca što noćas briljira u Tvom oku.

I kad me ne bude više, i noć se nasmije za kraj predstave
Postojaće ovaj tren, zvjezdana zavjesa skrojena od imena tvoga. Vrsna si šnajderica.

Morska I

Uvala neba me zove da stanem, da oslušnem
hvalospjev dosadi,
kao zrno mramora zaboravljeno ispod srca
Brišem brzo sve što je bilo,
par mjesečevih mijena, trofej za trofejom pliva u moru.
Noć ne prestaje ispod srca.
Noć s Tobom postaje tvoja noć, sunce u ofanzivi, mamim te da večeras baš moje tijelo rastrgneš.
Radjam se u ustima tvojim.
I ništavilo postaje mandarina ispala iz tvoje kose.
Budan sam od iznenadne igre svjetala, lampe prolaze glavom,
Šaljem ti izaslanike, šaljem ti plaćenike, legionare na iskričavom nebu.
Uvala se povukla u kap na mojim usnama. Ne kapiram ali se dešava.
Ti si tu, mramorna iskopina iz predgrađa srca. Ti si hronika svega bitnoga.

Istina istoga

I kada suza prokopa rovove u mramoru,
i zasjede tuge mrmljaju na svakom koraku,
Moje ce srce kucati prazninom sata.

Ljubavni penal

Ekran blješti. Dvadeset dva razularena muškarca prate loptu koja se nelogično kotrlja. Devedeset hiljada ljudi na stadionu čini isto.
Mislim na raskopinu na zelenom travnjaku, na raskršće na kojem sam ostao, grumenje zemlje se cijedi kroz trepavice, kao kazneni udarac miluje me dan bez tebe.

Pahulja

Izranja iz kože, tvoj lik, spomenik dodiru
Između freske i tetovaže, mala ikona bez svijesti.
Osmatra horizont plavetnih rubova. Zima pokriva oči,
Lunjo, Maza na tv-u koji se gasi.

Tama mjauče, daleko od tebe odzvanja zagrljaj, vagon zvijezda istresa Bog.
Bijela njemoća, tamni prozori izigravaju gardu, ja drobim ljubav u napitak za veče.
Za prolaz vremena.
Neka proteče, neka pomete, neka se kreće. Panta rei, čovječe.
Ljubav, pahulja, praporac dodira.

Morska II

Jedan gaca kao po jajima i mršti se
Na svaki poljubac oštrog kamenja.
Jedna se baca vrtoglavo kao lavica koja brani mladunčad.
Drugi se dodiruje po tijelu
tražeći mlaku simbiozu sa životvornim likvidom.
Druga razmišlja o svom toplesu.
Treći je siguran, kameno postojan. Koljena mu nimalo ne klecaju.
Treća gleda u daljine,
prebirajući po prstima školjke kao minijaturne rane.

Ljudi ulaze u more.
More nije provod.

Sizif I

Ljubiti nekog u rame je Sizifov posao.
Nikad ne dobiješ ono sto želiš a još manje ono što ti treba.
Strmina čini svoje.

Pjesnička posla

Razumijem da čovjek pokazuje blagi interes za sopstveno mjesto rođenja.
Ali, zašto je toliko pjesnika fascinirano planinama?
Razumijem da svako ima svoje omiljeno biće.
Nemam pojma šta toliki kurjaci rade baš u poeziji.