Rasla sam s morom jedne pijane, erotomanske rasipničke majke, koja je uz to bila hirovita i promašena slikarica. Moja majka se vrlo brzo rastala od mojega oca, čestitog inžinjera konstruktora brana (možda je njegova profesije nekakav simbol!) i otišla živjeti s trenutačnim ljubavnikom u jednu mansardu starinske palače. Moj otac i ja ostali smo u stanu u četvrti Parioli. Rekla sam da sam imala moru od svoje majke. Osim ove more, imala sam moru i od same sebe jer sam željela biti sasvim različita od nje. Moja majka si je u životu dopustila sve: muškarce, alkohol, slikarstvo i tolike druge nemoguće ili zabranjene stvari. Ja sam već od djetinjstva bila uvježbavana da si stvaram tabue, odlučna da se odričem svega, od igračaka i kolača (učila sam kod časnih sestara, odričući se svega što me je pripadalo, izrađujući vijence za Gospu) pa čak do ljubavi kada sam postala veća. Odricanje, zabrana, spriječavanje: to je bio moj život. Sa dvadeset četiri godine bila sam još djevica; umjesto toga stekla sam diplomu u filozofiji, diplomu s kojom nisam znala što bi, a koju sam stekla samo da budem različita od svoje majke, polupismene osobe iako je bila nazoviumjetnik. Odmah nakon diplomiranja počela sam raditi kao dekorater stanova, mojom istinskom profesijom. Pogodite gdje sam smjestila svoju radionicu! Upravo u prizemlju zgrade gdje je na mansardi živjela moja majka. Da joj pokažem da je gotova Umjetnost s velikim "U" u koju je ona toliko vjerovala; i da je trebala umjesto toga umjetničku kreaciju usmjeriti prema praktičnoj i komercijalnoj svrhi.
Tko me je u to vrijeme vidio, uskliknuo bi: "Izašla je iz modnog časopisa". Doista, i bilo je tako. Sjećate li se reklamnih fotografija u modnim časopisima u kojim modeli "pokazuju" tako zvanu "liniju" za tako zvanu "sezonu"? Sjećate li se onih hipermršavih djevojaka živih očiju i blistava smijeha, njhovih tijela poput lutaka, s nogama na jednoj strani a poprsja na drugoj, naprijed ispruženih ruku, a u licu nešto sterilno i histerično, a sve to da dramatično pokažu neki kaput ili opravu? I ja sam u to vrijeme, kada sam počela raditi kao uređivačica stanova za imućne u četvrti Parioli, izglegdala točno tako. Samo me jedna riječ mogla opisati i bez potanjih opisa: obuzdana. Bila sam tako obuzdana da sam zaboravila da sam djevica. I zato što nisam mogla izbjeći da vidim vezu između obuzdavanja i uspjeha; i ne postoji ništa kao uspjeh koji nam učini da zaboravimo cijenu koju smo platili da to postignemo.
Uređujem stan jednom mladome diplomatu koji živi sam. Poziva me na ručkove i na večere, šalje mi cvijeće, prati me u kino i kazalište, telefonira mi svaki dan. Napokon se zaručujemo; moj otac, kojemu je simpatičan, odobrava; moja majka, koja ga mrzi jer ga smatra previše "građanskim", ne odobrava. Vjenčavamo se u crkvi, pozivamo stotinu ljudi na pir, odlazimo na bračno putovanje u Grčkoj. Napokon, sve je po propisu, osim prve noći u Atenskom hotelu gdje se moj madi muž, poslije nekoliko neuspješnih pokušaja, baca na koljena i plačući mi grli noge i priznaje da je impotentan. Vratili smo se u Rim različitim avionima; on je još uvijek impotentan; a ja sam još uvijek, kako se kaže, čista.
Moj promašeni brak morao bi za mene biti alarmno zvonce. Morala bih shvatiti da sam se "namjerno" udala za impotentnog: da ne dam nikomu ništa, da ostanem djevica. No nisam shvatila ništa premda me obuzeo tužan i tajanstven strah. Tražila sam nešto, nisam više bila sigurna u sebe, osjećala sam da sam promašila život. Napokon, nakon dugog razmišljanja izgledalo mi je da shvaćam: promašaj se sastojao u tomu što sam živjela kao sebičnjak posvećujući se jedino sama sebi, a na koji način? Lišavajući se gotovo svega. Morala bih se prepustiti, posvetiti drugima ili drugomu, morala bih voljeti. Osim toga, sada je djevičanstvo u mojim očima izgubilo svoje značenje čistoće, postalo je hladnoća i ravnodušnost. Da, morala sam se zaljubiti da ne budem više djevica, da volim muškarca, da mu se posvetim.
Jedne večeri promukao i dubok glas moje pijane majke telefonom mi javi da je kod nje, u njezinoj mansardi, nekava proslavica; i zašto ne bih došla, zašto se ne bih zabavila i činilo bi mi dobro, u zadnje vrijeme ostavila sam joj dojam da sam umorna i živčana. Gotovo da sam odgovorila da me zabava ne zanima, kada mi je rekla "ma baš je istina da te ne zanima?"; i onda sam prihvatila.
Proslava kod moje majke je bila melankoličan okup određenog broja osoba sličnih njoj: slikari bez tržišta, pisci bez talenta, intelektualci bez ugleda, svi, prema mišljenju moje majke, određeni za sutrašnje neizbježno priznanje. Prema ovima ljudima osjećala sam isti osjećaj odvratnosti kao prema prnjama i raznobojnim ostacima koje je moja majka skupila kod staretinara i s njima uredila svoju mansardu. Ja sam, naprotiv, bila za ljude od uspjeha; kao što sam bila za ogromne divane, za masivne stolove, za skupe i raskošne tapiserije.
Tražila sam neku ispriku da strugnem, kada moja majka skače zavrat nekomu novo pridošlom gostu, jednom mladiću izvanredne ljepote. Moja majka je išla okolo i predstavljal ga. Nije bio Talijan, bio je Amerikanac i zvao se Roberto, to jest Bob. Kada je stigla do mene majka mi ga je bacila u naručje, rekla mi je - namigujući mi zlobno - da smo stvoreni jedno za drugo. Momak se šćućurio preda mnom s čašom u ruci, ali ništa nije govorio. Tada sam ga pogledala; kada je došao trenutak da oborim oči, kako je nalagao dobar odgoj, ja sam ga nastavila gledati. Bože kako je bio lijep! Nepristojno, bestidno sam stala promatrati njegove prekrasne plave i žive oči, plemenit i pravilan nos, veličanstvena ponosna i prezriva usta. Ljupko se u tišini pustio gledati: mora da se na to navikao. Nu, iznenada se digao i bez pozdrava napustio mansardu.
Ostala sam ukočena, možda minutu ili dvije i to više od čuđenja nego oklijevanja; trgla sam se i pojurila sam za njm. Prvu stvar koju sam vidjela kada sam se pojavila na platou ispred zgrade bio je momak koji je nepokretno stajao, kao začuđen, među otmjenim autima na parkiralištu. Instinktivno sam ušla u svoja kola, sjela za upravljač i ostavila prednja vrata otvorena, onako kako sam vidjela kod motoriziranih prostitutki u očekivanju klijenta. Nisam dugo čekala, momak je shvatio, prišao kolima i sjeo u njh, bez oklijevanja mi je rekao adresu kamo se želio odvesti, baš kako se čini taksi vozaču.
Pravila sam se da ne razumijem i nisam pokrenula kola, na koncu smo se objasnili. On nije imao novaca i htio je da ga odvezem do jednoga vrlo udaljenog bara gdje bi susreo nekoga koga je on nazvao "veza", to jest, kako mi je bez zbunjenosti objasnio, nekoga sitnoga prodavača droge. Naravno, osim vožnje trebala sam platiti i drogu. Izražavao se dobrim talijanskim, što više upotrebljavao je neke tipično rimske riječi i izraze koji su bili simpatični na njegovim ustima. Sada sam razumjela njegovu šutnju i ravnodušnost. Priznajem da nisam očekivala jedan sličan prijedlog: moralist kakav sam bila, činilo mi se da neke stvari treba reći postupno i oprezno. Tada je on moj muk protumačio kao uvod u odbijanje; i s čudnom i očajnom odlučnošću predložio mi je trampu: ako ga odvezem i platim mu drogu, on će kasnije biti spreman da mi se oduži s jednim davanjem, recimo tako, na sentimentalnom polju. Munjevito sam pomislila: "Dakle, imam lice zrele usidjelice gladne ljubavi jer mi se predlaže jedna slična stvar"; nu, poslije sam postala svjestna da je to bila samo pomamno, grčevito nestrpljenje narkomana. Tko zna kako, ali u meni je vrcnula jedna divlja odluka. Surovo sam mu rekla da ću učiniti sve kako je tražio, ali samo poslije ljubavi, nikako prije. Mora da sam nestrpljivo govorila, još odlučnije i očajnije od njega; jer me je samo trenutak začuđeno pogledao i kada je shvatio da ne ću popustiti, pristao je. Na brzinu smo izišli iz kola, uzela sam ga pod ruku, gotovo da sam se bojala da mi ne pobjegne, i ušli smo u zgradu.
Biste li vjerovali? Kada smo bili u radionici, skinula sam se i prišla mu, dok me je on zamišljeno čekao sjedeći na divanu i zamišljeno pušeći; obavijestila sam ga: "Gledaj, kakva sam djevica"; a on, makar na svoj djetinjast i ljubazan način, napravio mi je scenu. Još mi se čini da čujem njegov glas, utučen i očajan, kako se buni s onim englesko-rimskim smiješnim naglaskom. Pa kako? Bila sam doista djevica? A nisam li mu rekla tako? I nisam se stidjela? I zašto sam toliko čekala? I nisam li vodila računa da će za njega to biti dvostruk napor? Eh, da sam mu to rekla, dolje u kolima, sada ne bi bio tu, sigurno je bi da bi tražio neku drugu i tako dalje, i tako dalje.
Nisam mu odgovorila ništa, bila sam previše potištena i u isto vrijeme sigurna da sam ga ulovila jer sam u njegovu glasu osjetila više rezignaciju, pa bila i o dbijesa, nego pobunu. I doista, u jedan tren sa žustrom i revnom žestinom bacio se na me; i sve se dogodilo lakše, brže i, k tomu, nježnije nego sam si zamišljala. Na to se nadovezalo veliko, istinsko, veličanstveno iznenađenje te nezaboravne noći: umjesto da se sjetim svojega obećanja i da ga odvezem da sretne "vezu", on je zaspao u mojem naručju. Tako smo ostali nekoliko sati, ja poležećki a on u mojem zagrljaju uspavan na mojim prsima. Polako sam se oslobodila i pošla po pokrivač s kojim sam ga pokrila i ponovno legla uza nj; nastavila sam razmišljati i napokon sam shvatila: Providnost mi je poslala muškarca koji je, kako izgleda, skrojen po mojoj moralnoj mjeri: ja ću ga spasiti od droge svojom velikom ljubavi. Konačno sam našla nekoga komu ću se posvetiti i spašavajući njega spasit ću i samu sebe.
Ne pričam pojedinosti naše ljubavi. Ljubavi su sve jednake i tko me čita može zamisliti našu misleći na jednu od svojih. Osim toga, o ljubavi se nema što reći, to je neizreciva stvar, i kada se govori o ljubavi govori se u stvari o postraniom okolnostima koje prate ljubav. U mojem slučaju okolnost se zove droga. Vjerojatno sam ga voljela jer sam ga željela spasiti, a nisam ga spašavala jer sam ga voljela. Trebam li reći da je moja pobjeda nad drogom bila brza i potpuna? Sav moj strašan napadački kapacitet, poput neke vojske koja napada neprijatelja na najslabijoj točki obrane, sručio se protiv mračne navike toga mladića, istovremeno nježno pitomog i bezočnog buntovnika. Pobijedila sam zahvaljujući i lukavosti vrste, premda i ona napadačka: vežući Roberta s mojim zanatom uređivačice i tako sam mu drogu zamijenila radom. Nije bio glup, imao je ukusa a bio je samo lijen jer nije imao smopoštovanja. Imenovala sam ga službenim tajnikom s plaćom i točnim zadaćama. Kao uvijek, podvrgao se prividno dobrovoljno na nove uvjete. Premda sam pokušala skriti, bila sam luda od sreće: napokon sam voljela i bila voljena. I volio me jedan od najljepših muškaraca na ovome svijetu. Potom, nenadano, došla je propast. Umjesto njega, našla sam njegovo doista uvrijedljivo pismo u kojem mi kaže da sam previše građanski usmjerena, da mu je pun kufer mojih širokih divana i fotelja, da ako više nisam fizički djevica, to sam ostala u mentalitetu. Tako me ostavio zahvaljujući mi na svemu i moleći me da ga ne tražim.
Bila sam prestrašena i izgubljena. Promašila sam u trenutku kada sam se zanijela da sam uspjela. Vjerovala sam da sam korisna, međutim nisam mogla biti nego na štetu. Dakle, i u ljubavi sam neodoljivo težila da poričem, da zabranjujem, da stvaram tabue. Mladiću sam doista nastojala, makar je to iz ljubavi, stvoriti tabù droge. A sada logično, makar iz sulude logike strasti, morala sam skrenuti smjer svoje vitalnosti. Dosada sam zabranjivala; sada moram dopuštati, oslobađati, skidati okove.
Popela sam se majci na mansardu. Srela sam ga kod nje i zacijelo je ona znala gdje se nalazi. Upravo je slikala jednu od onih svojih strašnih slika. Ostavila je slikanje i pošla mi u susret; a ja sam za trenutak, gledajući tu malu ženu u platnenoj trenirci svoj umazanoj bojom, lica poput crvene i uvele jabuke, pomalo mongoloidnog, imala točan osjećaj da se nalazim nasuprot jednog bezdušnog i pobjedničkog protivnika. U svojoj ludosti gotovo sam pomislila da mi je ona odvela momka. Ali majka me razuvjerila. Momak je išao živjeti na selo s jednom bogatom i zrelom ženom. Je li se mžda vratio drogi? Nikada više, odgovorila je moja majka bezazleno, ništa od droge, to je velika ljubav, prva velika ljubav u njegovom životu, bez droge i to niti dopuštene niti zabranjene. Baš tu ljubav nisam mogla izbiti iz glave, ljubav je on trebao a ja mu ju nisam bila u stanju dati.
Strast mi je sugerirala da učinim jednu krajnju odluku, na rubu kriminala. Poznavala sam jednoga liječnika koji je bio zaljubljen u mene, i to je još uvijek. Otišla sam k njemu, ispričala sam mu svoju priču, rekla sam mu da mi mora osigurati jednu špricu i stanovitu količinu heroina. Vidjela sam ga kako me gleda s nekim izrazom koji je između očaja i bijesa, i pobojala sam se da me ne baci van iz ambulante. Nu iznenada se smirio; potom mi je rekao, s cinizmom većim od mojega, da će mi dati sve što želim, ali samo jednom moram s njime voditi ljubav. Nisam mu niti rekla da; ili bolje, to sam rekla dok sam lijegala na njegov liječnički krevet pokriven voštanim platnom na jednu neugodnu ali nužnu operaciju. Slijedećeg dana sam dobila jedan paketić; sadržavao je špricu i ampulu s drogom. Stavila sam u torbu sve što mi treba i pošla sam kolima prema Sacrofanu, mjestu gdje se nalazila vila u kojoj je momak živio s mojom protivnicom.
Stigla sam oko podne. Upravo kada sam skretla na put koji vodi u vilu, vidjela kako od tamo izlaze jedna kola za čijim upravljačem je bio on. Nestao je iza ugla; malo sam išla natrag i potom sam krenula za njim. Dostigla sam ga lako jer je vozio sporo, kao netko tko želi da ga dostignu. Kada sam ga sustigla, zatrubila sam i on se odmah počeo zaustavljati uz rub ceste. Stala sam pored njega, i bez pozdrava i bez riječi samo sam ga gledala ravno u oči, pokazala sam mu špricu. Vidjela sam da je problijedio, donja usna mu se počela tresti. Potom je dao znak da se slaže i skočio iz kola. Izišla sam i ja. On je išao ispred mene kroz jednu stazu između grmlja, potom je prešao jednu livadu s bujnom svibanjskom travurinom koja je sezala do koljena.
Vidjelo se da je moja tiha ponuda ponovno probudila kod njega ljubav ili barem okrutnost: ili je možda bezazleno vidio konačno urušavanje moga moralizma. Doista, uronjeni u tu gustu i duboku travu vodili smo ljubav s neviđenom žestinom. Nakon ljubavi ostala sam poležećki s očima u plavo i sjajno nebo, nadlijetale su nas dvije ptice tjerajući se i veselo izvodeći svakojake akrobacije. Sada je sjedio pored mene i, da sam htjela, mogla sam vidjeti ruku koja je tražila venu prije nego će zabosti iglu. Zatvorila sam oči i potom, nakon jedne duge stanke, osjetila sam kako je kliznuo pored mene, ponovno sam ih otvorila i pogledala. Bio je ispružen sa spuštenim kapcima, strašno blijed, nepokretan, s plavom kosom zarinutom u povaljanu travu. Blesavo sam pomislila kako droga ulijeva mir poput smrti. Poslije, kada sam vidjela da se ne miče, pozvala sam ga, prodrmala sam ga i onda sam shvatila da je bio mrtav.

Stanoviti Coppa, slikar, kipar, arhitekt, kompozitor lagane glazbe, autor nekoliko romana i brojnih knjiga u stihovima, također i mondeni kroničar poznat zbog te svoje mnogostranosti leonardskog tipa kao karakteristična figura gradskog života, bijaše u posljednje vrijeme progonjen ženinim prigovorima. Ona mu je neprestano davala do znanja da sve te njegove aktivnosti kojima se bavio jednakim zanosom, njoj i njezinoj obitelji nisu donosile nikakvu materijalnu korist. "Da," govorila je gospođa, “u svoje vrijeme sam ti se divila i bilo mi je stalo da dobijem tvoju potpisanu posjetnicu: pjesnik, kipar, arhitekt, novinar i što ja znam što još. Divila sam ti se i udala se za tebe. Ali sada sam otvorila oči i više me ne očaravaš. Voda je došla do nosa i unatoč svim tvojim profesijama, mi i dalje ostajemo u našem stanu, nemamo auto, na ljetovanje ne idemo, kuham i perem ja i, napokon, još smo uvijek, kako se kaže, na predragi prijatelju, to jest na polaznoj točki." Coppa je čovjek miroljubiv i prilagodljiv, ali svaki put kada bi žena dirnula točku njegovog patološkog diletantizma, on bi krenuo prema vratima i strugnuo van. Jednog od tih dana, kada je izrekla jednu od najzločestijih primjedba ("što misliš tko si ti? Ti si jedna ništarija, jedan lakrdijaš"), usprotivio se ženi rekavši joj: "Dobro, evo me i sada mi ti reci što bih trebao činiti, reci mi to."
Očekivao je da će se žena, uhvaćena na krivoj nozi, zbuniti, ušutjeti. Pogriješio je. Žena mu spremno odvrati: "Ja ću ti reći što bi morao činiti: usavršiti se."
Coppa nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Napokon, odlično je poznavao kulturne granice svoje bračne drugarice, znao je da ovaj odgovor nije mogao biti, kako se kaže, kruh iz njezinih naćvi. I doista nije bio. Na kraju, kada ju je Coppa pritisnuo, priznala je da joj je pojam "usavršiti se" prišapnula njezina prijateljica, koja je nedavno bila u Rimu. Među osbama koje je bila posjetila, nalazila se i supruga jednog Coppinog prijatelja iz djetinjstva, stanovitog Cuppe. Prijateljica gospođe Coppe nije vidjela gospođu Cuppa već nekoliko godina; pošla ju je posjetiti u njezinom domu i bila je osupnuta luksuzom njezina doma: tavanski raskošni stan u središtu Rima s terasom koja gleda na Foro Romano, ogroman dnevni boravak, dvanaest soba i dvostruke nusprostorije. Prijateljica gospođe Coppa je zacijelo znala da su Cuppini do prije četiri ili pet godina bili golje.
Odakle je došao sve to bogatstvo? Spretno ispipana, gospođa Cuppa je na kraju odgovorila da je tajna muževljeva uspjeha ležala u visokom stupnju usavršavanja. Usavršavanje, u čemu? Gospođa Cuppa to nije znala reći. "On mi uvijek kaže," pomalo zbunjeno je objasnila, "da se usavršio, da bi bilo jao si ga nama da se nije pobrinuo za usavršavanje; to je sve što ja znam." Beskorisno je prijateljica gospođe Coppe bila navaljivala da sazna na kojem se području Cuppa usavršio, jer je bio čovjek opće poznat kao neduhovit, što više tup i ograničen; Cuppina supruga nije bila htjela, ili znala, više išta reći.
Coppa se zamislio. Ne toliko radi žene, koja je zbog siromaštva bila prisiljena raditi kao kuharica i sobarica, niti radi dviju kćeri koje su već stasale za udaju; nego radi Cuppe za kojega je uvijek mislio da je jedan običan bogac kad je, ne lezi vraže, ispao mnogo napredniji od njega, te je pun novca i, vjerojatno, moći, i to ne u nekakvom provincijskom uspavanom gradu, nego u Rimu.
Žena mu reče da Cuppa, usavršen ili ne, ima novaca, a oni ne. Coppa ju nazva kretenušom i iziđe iz kuće zalupivši vratima za sobom.
Nekoliko dana kasnije, Coppa je odlučio stvar istjerati na čistac i doznati o tom tajanstvenom Cuppinom usavršavanju, te je najavio ženi kako radi svojega posla ide u Rim. Žena ga upita hoće li poći do Cuppe? On joj odgovori da ne, da nema vremena. Žena zlobno primjeti: "Bojiš se prispodobe s njime, ha." Coppa se napravio da nije čuo. Nu pomislio je da je došlo vrijeme, pravo vrijeme, da ispuše taj mit Cuppina usavršavanja koji mu je uništavao obiteljsku ravnotežu.
I pođe Coppa u Rim i bezodvlačno je, još sa samog kolodvora, telefonirao u Cuppin ured. Prva naznaka izvanredne sreće bivšeg prijatelja iz djetinjstva bila je ta što ga nije dočekao onaj nesvladiv dijalektalni Cuppin glas, nego sterilan i uglađen glas nazovi tajnice. Ona mu reče, nakon što ga je pitala ime, prezime, svrhu posjeta itd. itd., da ne zna hoće li ga profesor primiti taj isti dan, u svakom slučaju ide pogledati. "Profesor," pomisli Coppa srdito, "profesor, čega? Bezobraštine?" Kako se vidi, Coppino raspoloženje prema Cuppi nije bilo baš najvedrije.
Tajnica je otišla, potom je prošlo nekoliko minuta i evo, na telefonu je prožuborio Cuppin glas, srdačan, zvonak, slavodobitan. "Koga to čujem, kakva čast, kakvo zadovoljstvo, dragi prijatelju dođi odmah, a gdje si? Na kolodvoru? Šaljem ti auto."
Coppa je čekao na kolodvoru. Cuppin auto, neka modra mrcina od auta ministarskog tipa, stiže na vrijeme; Coppa se uvuče u nj; i tada, kada je auto krenuo, s okom u visini prozora i udobno zavaljen u jastuke na sjedištu, primjeti da osjeća nekakvo bešćutno zadovoljstvo, nekakvu ugodu koju mu je, reklo bi se, nametnuo sâm položaj u kojemu se nalazio. Da, ovakvi bez sumnje bijahu osjećaji koje Cuppa imao svako jutro dok se autom vozi u sjedište svojeg, koliko tajanstvenog toliko plodonosnog, usavršavanja. To su osjećaji prezrive nadmoćnosti i utažene dovoljnosti prema čitavom onom nesretnom čovječanstvu nesposobnom da se usavrši, a koje je preplavilo pločnike i tiskalo se u autobusima.
Evo ogromne palače od stakla i čelika koja mu, kako se približavaju, izgleda sve veća i nekako sve više prijeteća, smještene u dnu jedne duge ulice načičkane drugim sličnim zgradama. Kola se zaustaviše pred ulaznim vratima: jedan uniformirani vratar pozdravi Coppu; jedan podvornik, isto tako uniformiran, odprati ga do dizala u dnu jednog raskošnog predvorja; jedan drugi podvornik ga dočeka na posljednjem katu i povede ga jednim dugim pustim hodnikom do vrata Cuppina ureda. Poznati zvonki glas mu vikne neka uđe; Coppa stupi u prostoriju i za jedan tren je ostao gotovo zablješten sunčevim svjetlom koje je obilno dopiralo kroz stakleni krov prostrane sale. Sekundu poslije, ugleda Cuppu u dnu sale gdje iza ogromnog pisaćeg stola stoji na nogama i pozdravlja ga gromkim glasom: "Dobrodošao, izvoli sjesti."
Bilo je uobičajnih izljeva srdačnosti koje su svojstveni sličnim "zemljacima": zagrljaji, poljubci, tapšanja, čestitanja za dobar fizički izgled. Potom Cuppa povuče prijatelja za ruku prema jednom od brojnih ostakljenih okana i, pokazujući panoramu Rima, reče svojim antipatičnim baritonom: "Onoga dana kada sam stigao u ovaj grad, smjesta sam otišao na Gianicolu i, gledajući panoramu Vječnog grada, rekoh: 'A sada nas dvoje, Rime. Vidjet ćemo tko će od nas dvojice uspjeti.' I sada ti s ponosom mogu reći da sam uspio ja."
Coppa nije sumnjao da je između Rima i Cuppe stajalo ovo posljednje, "uspjeti". Nu to uvjerenje je izazvalo još više njegovu znatiželju da sazna na koji način je Cuppi uspjelo pobijediti u svojoj neravnopravnoj borbi protiv Vječnog grada. To jest, zahvaljujući kakvom usavršavanju. Mora da je Cuppa imao šesto čulo, jer ga odjednom uze pod ruku i povede prema pisaćem stolu: "Sada ćeš," započe smještajući se u stolcu s naslonom, "htjeti saznati kako sam se uspio popeti dovde, do ovoga ureda. Dobro, dragi moj, to je vrlo jednostavno: ja sam se..."
"Usavršio."
Cuppa nabra obrve i upita: "Tko ti je to rekao?"
"U našem gradu svi to znaju," odgovori Coppa, "a kako izgleda, ti si sâm to objasnio stanovitoj osobi koja te došla posjetiti. Nu, pritom nisi naznačio na kojem si se to području usavršio. A sada mi, tvoji sugrađani, želimo o tome znati nešto više i izravno od tebe želimo saznati tajnu tvoga izvanrednog uspjeha. Ako ne zbog drugog, onda zato što bi sutra tvoje iskustvo moglo poslužiti kao uzor za mlade, za nove naraštaje..."
Coppa više nije znao što bi još rekao; i tako je njegov laskavi govor završio u nerazumljivom mrmljanju. Cuppa odmah reče, upirući prstom u prijatelja: "Pravično: kao uzor. Nu, prije svega, htio bih učiniti jednu pretpostavku."
Coppa dade pristanak glavom. Cuppa nastavi: "Svaka zemlja na svijetu ima svoju posebnost prema kojoj se, očevidno, usmjerava pozornost sviju onih koji se žele potvrditi, koji se žele probiti. Uzmimo primjere, posebnost USA je na području nuklearne znanosti; dakle, jedan ambiciozni mladić će se usavršavati na termonuklearnom području. U Francuskoj će, naprotiv, posebnost biti na polju (neprestano se kreće na polju nacionalnih obilježja) visoke mode, i tako mladi Francuz željan samopotvrđivanja usavršavat će se na polju modne kreacije. I, napokon, u Italiji, znaš li ti koja je talijanska posebnost?"
Coppa je pohlepno pio svaku riječ s Cuppinih usana. Proguta slinu i učini glavom znak da ne zna: "Talijanska posebnost", reče Cuppa, "je Čovjek."
Tu nasta kratak muk. Coppa nije uspio shvatiti tu Cuppinu, recimo tako, humanističku tvrdnju; a nadasve nije vidio povezanost između te tvrdnje i problema usavršavanja. Tako da je mlitavo odobrio: "Tja, Čovjek, to se zna."
"Talijanski genij," nastavlja Cuppa, "je uvijek Čovjeka stavljao iznad religije, morala, filozofije, ideologije. Naravno, Bogu hvala, u Italiji je čovjek prije svega. Francuzi vjeruju u Razum, Nijemci u Ideju, Englezi u Djelo, a Talijani u Čovjeka."
Na kraju se Coppa odvaži postaviti pitanje koje mu je stajalo na vrhu jezika: "Ali ti, budući da je talijansko usavršavanje Čovjek, ti..."
"Hoćeš reći u čemu sam se ja usavršio? Dakle, ja sam se usavršio upravo u Čovjeku. Odabrao sam jednog određenog čovjeka i usavršio sam se točno u njemu."
"U njemu?" ponavaljao je poput jeke zbunjeni Coppa.
"Da," potvrdi Cuppa, "u njemu. Čovjek kojega sam odabrao kao svoje usavršavanje je Cappa, predsjednik Državne Ustanove u čijem sjedištu se ti u ovome trenutku nalaziš. On je moje usavršavanje; on je moja isključivost. Kada to kažem, dodat ću samo još jednu riječ: u ovoj zemlji nitko, kažem nitko, ne zna o predsjedniku Cappi više od mene."
Zadivljeni Coppa se odvaži izustiti: "Zar doista?"
"Doista," odgovori Cuppa. "Tako da bih se mogao na isti način, bez ikakve umišljenosti i punim pravom, okititi titulom glavologa, slično kako se liječnik usavršen za srčane bolesti, kiti titulom srcologa ili kardiologa."
Coppa nije mogao izdražati, a da na tome mjestu ne izrazi jednu svoju sumnju: "Ali kardiolog... kardiolog čini dobro čovječanstvu, hoću reći srčanim bolesnicima, dok, naprotiv, glavolog..."
Cuppa mu nije dopustio da završi: "Glavolog sa svojim dubokim i temeljnim poznavanjem predsjednika Cappe čini dobro drugima, to jest svima onima koji ovise o Cappi, onima koji žele nešto od Cappe, onima koji se utječu Cappi. I to nije sve. Glavolog ne čini samo dobro onima koji traže naklonost od Cappe, nego čini dobro i samome Cappi izlazeći u susret njegovim željama i brinući se o njegovim potrebama. Glavologija se kreće u dva pravca: od Cappe prema čovječanstvu i od čovječanstva prema Cappi."
Cuppa uzima cigaretu; Coppa mu ju spremno pali; Cuppa nastavlja: "Nije mala stvar biti glavolog. I, doista, kako sam ti već rekao, ja znam sve o predsjedniku Cappi, sve, baš sve: navike, slabosti, ludosti, jake točke, ukuse, strasti, što više male, ali neizbježne izopačenosti."
Coppa ponovi: "Izopačenosti?"
Cuppa kimnu ozbiljno: "Da, izopačenosti. Ja, na primjer, znam da predsjednik Cappa ima jednu vrlo jaku slabost, ako se tako može reći, a to je strast prema ženama s razrokim očima. Ha, ha, i Venera je imala razroke oči."
"Ali ti," upita Coppa, "znaš da Cappa voli žene sa razrokim očima. I onda, što činiš, hoću reći kakva je posljedica takove spoznaje?"
"Nikakva," reče sigurno Cuppa. "Ja znam da predsjednik Cappa voli razroke žene: to je tako i to mi je dovoljno. Istodobno znadem da mu se sviđa pizza s inćunima ili da obožava pjesme sa San Rema. I nikakome ništa; ali, kada dođe trenutak, upravo će svi ti podatci činiti moje usavršavanje. Koje će mi, na stanovit način, dopustiti da budem nezamijenljiv i neizostavno potreban za sve ono što se tiče predsjednika."
"Ti mi hoćeš reći," pade napamet Coppi, "da si ti kao neka posebna vrsta vrlo prisnog, vrlo povjerljivog tajnika."
Cuppa se ispravi uz stanovitu samodovoljnost: "Ja sam nešto više: ja sam glavolog. To jest, ja sam svoj život posvetio čovjeku koji se zove Cappa."
Odjednom Coppa nije ništa više želio znati o tome. "Posvetiti se Čovjeku," mislio je, "lako je reći. Međutim, treba prije svega naći Čovjeka. Gdje bih mogao naći Čovjeka u mojem malom gradu? Dotle se u Rimu može naći na stotine Cappâ. Trebao bih doći u Rim, eto što bih morao učiniti. I tu pronaći svoga dobrog Cappu kojemu bih se posvetio, kojega bih proučio do kraja, do dna njegovih ludosti, do najskrovitijih njegovih nastranosti. Pa makar mu priskrbio nešto što bi odgovaralo razrokim ženama, koje se toliko sviđaju ovdašnjem Cappi."
Još mu je ostala pokoja sumnja čije je porijeklo u njegovom neizlječivom provincijalizmu. Reče: "Ja sam vjerovao da su u Rimu još uvijek na snazi vrijednosti umijeća pisanja, umijeće izlaganja mislî."
Cuppa se požurio da ga opovrgne: "Dakako da vrijednosti umijeća pisanja i iznošenja misli imaju svoju važnost. Ali što bi postale te vrijednosti da nisu temeljene na Čovjeku i na poznavanju Čovjeka?"
U to se začu tiho kucanje na vratima. Cuppa ispusti jedan gromki naprijed, koji se Coppi učini da je pomalo nestrpljiv ne toliko prema onome tko kuca, nego prema njemu koji produljuje posjet; digao se na noge. Vrata se otvoriše i jedna mlada tajnica promoli glavu govoreći: "Doktore, moram vas podsjetiti da vas čeka predsjednik." Cuppa se podiže i pruži Coppi ruku: "Vidiš, Čovjek me treba."
I Coppa se uputi van. Na izlazu mlada i zgodna tajnica mu pokaže hodnik koji se baš nasuprot vratima Cuppina ured račvao u dva manja hodnika: "Ovdje vam je izlaz."
Coppa krenu na lijevo. Tajnica ga ispravi: "Ne, na desno." Tada Coppa primjeti da su prekrasne modre tajničine oči bile razroke: s rukom mu je pokazivala na desno; s očima na lijevo.

Želim vidjeti što će oni odabrati. Ako me puste u Indiju, potražit ću onoga doktora, onoga kojeg mi je Tiziana preporučila i riješit ću se djeteta. Poći ću u Indiju, otići ću u... kako se dovraga zove ono mjesto? ma dosta, ići ću tamo gdje je škola onoga učitelja koji podučava transcedentalnu meditaciju i, ako Bog da, napokon ću se moći osloboditi zemljine sile teže; to sam vidjela na reklamnim listićima gdje dvojica s prekriženih nogu sjede na letećem sagu, a jedan je lebdio iznad saga na visini od pola metra. Pola metra nije mnogo; ali je dokaz da se dostigao mir i mudrost. Ako me ne puste ići u Indiju, rodit ću sina i postat ću djevojka-majka u sedamnaestoj godini, podizat ću svoga sina i ostat ću ovdje. Kakva je veza između imati sina i putovati u Indiju? Nikakva; a najljepše je ovo: ništa s ničim nema veze; čini se jedna stvar i dobro je, čini se neka druga stvar i isto je dobro. Zato hoću da oni izaberu; napokon, pustiti njima izbor je kao da odlučuješ bacanjem kocke ili nasumičnim izvlačenjem karte iz snopa. Pismo ili glava. Ili dijeli ili reži. Ideja da će slučaj odlučiti davala mi je osjećaj opijenosti a budućnost mi se činila kao more u koje se strmoglavljujem s visokog trampolina. Da, odabrat će oni a ja ću se zatvorenih očiju glavačke strmoglavaiti u to more budućnost, i činit ću prekrasan salto, naći ću se na dnu budućnosti kao na dnu zelenog, gustog i neprozirnog mora, i tada ću nagonski pokrenuti ruke i noge da se vratim na površinu, iziđem iz vode i ponovno vidim sunce.
Iz pladnja, kojega joj je pružio sobar, Rosanna uze jednu punu žličicu i upita: "Može li se znati koji je to vrag?" Majka, koja joj je sjedila nasuprot, reče svađalačkim tonom: "Pa vidiš, žganci. Za promjenu, umjesto uobičajne tjestenine ili riže."
Ulazi Giuliano, uređuje si raščupanu kosu, na nos nabada naočale, obučen je u ogromnu maju koja mu ukoso visi, odozgo s dugog i mršavog vrata i seže do dolje, do koščatih bokova utegnutih u blue-jeans. Reče nasumce, kao da je zaslijepljen blještavim i hladnim svjetlom koje prodire s prozorâ: "Za promjenu, eh. Mama, kada ćeš nam se već prestati ispričavati za ono što nam daješ jesti? Nama je sve dobro, ovo ili ono."
Evo, moj sin sa svojim držanjem znastvenika sve oko sebe gleda nadmoćno i gotovo sa sažaljaljenjem, zato što sve zna o leptirima. Kada smo kod leptirâ: već neko vrijeme gledam ovu svoju lijepu kuću koju sam s mnogo ljubavi godinama uređivala, gledam ju vjerojatno na isti način kao leptirica kada gleda čahuru koju mora napustiti ako hoće letjeti. Ova ideja o čahuri mi je pala na pamet jutros dok sam gledala jednu staru fotografiju od prije deset godina, na kojoj sam s Rosannom i Giulianom. Kako smo se samo promijenili, Bože koliko smo drugačiji! U prirodi je čahura neugledna i uvela, dok leptir koji iz nje izlazi je šaren i živahan; a u našem se slučaju dogodilo upravo suprotno: čahure su raznobojne i živahne: leptiri koji su iz njh izišli su tužni i ružni. Ja sam leptir nalik na žućkastog i beznačajnog moljca, sličan onima koji prhnu kada se otvore ormari; Rosanna je nalik najobičnijem kupusaru, bijelom i laganom koji samo leprša i leprša i nikada se ne umori. Giuliano je jedan od onih smeđkastih, zagasitih, prašnih leptira koji imaju na krilima naslikanu mrtvačku glavu, jedan od onih koji se vrte oko upaljene svjetiljke i neprestano udaraju u nju dok ne padnu mrtvi. Kuku meni, nastojim se udaljiti od takvih poredbi; a što se napokon dogodilo? Ako pogledam unazad tih deset godina, vidim povorku danâ, kako da ih nazovem? povorku zamjenljivih dana; uzmimo dane od prije pet godina, oni se vrlo dobro mogu zamijeniti s danima od prije dvije ili osam godina. Ako su dani uvijek isti, zašto smo se nas troje promijenili?
Rosanna je vrhom vilice probrljala po hrani u tanjuru, potom je podigla zgađene oči i upitala nestrpljivim glasom: "A gdje je tata? Zar ne će doći za stol?"
Majka odgovora: "Ne, ne će doći za stol; noćas mu je bilo loše, imao je asmatični napad."
Rosanna uskliknu: "Evo moje nesreće. Baš danas, danas kada sam htjela saznati što je odlučio o mojem putu u Indiju."
Majka primjeti: "Odluku možeš vrlo dobro zamisliti: tvoj te otac ne će pustiti na put. Previše si mlada da sama odeš na takav put."
Rosanna nasrće: "A tako. U svakom slučaju želim znati je li odgovor da ili ne, razumiješ?"
Majka će zbunjeno: "Što se mene tiče, možeš ići kamo ti drago."
Rosanna će uporno: "Dakle, to je ne?"
Majka se brani: "Danas ti otu nije dobro, bolje je da ga pustimo na miru. Sutra polazi za Milano i vraća se koncem tjedna. Kada se vrati, razgovaraj s njime."
Rosanna je prasnula: " Ja ne mogu čekati."
Majka upita: "Čemu tolika žurba? Kakvu važnost predstavlja jedna sedmica više ili manje?"
Rosanna se naglo primirila. Reče zamišljeno: "Nisam je ta koja ne može čekati. To je on."
Majka se uznemirila: "Tko on?"
Rosanna će odlučno: "On. I više me ništa ne pitaj."
Iznenda se umiješa i Giuliano: "Ma može li se znati tko je taj on?"
Rosanna se bijesno okrenu: "A što se to tebe tiče?" Na to će majki: "Moram što je prije moguće saznati puštate li me u Indiju ili ne? Ako ne, gubim njega i gubim Indiju."
Da nisam imala svojih problema, veselilo bi me saznati tko je taj Rosannin on. Međutim, moram misliti na svoje probleme koji se, ukratko, sastoje samo od jednoga: upravo se zaljubljujem u jednoga čovjeka. A kakvoga čovjeka! Jednoga huligana, jednog glupana, jednog hvalisavca, u krajnjem slučaju jednu svinju. Zašto me toliko privlači ta plavokosa glavurda, to nisko čelo, to izrovašeno i upaljeno lice, taj dugi nos, te debele usne? Privlačnost za takozvanog misaonog muškarca, eh! za tako zvanog čovjeka od djela, eh! Zar se u najmanju ruku ne bih mogla svladati, budući da sam odlučila da ne poduzimam ništa? Zašto mi uvijek dođe da u svoje razgovore ubacujem riječ "dragi"? Zašto se iznenadim kada ga gledam nježno? Zašto ga diram rukama svaki put kada to mogu učiniti neupadljivo? Kada sjednemo na motor, a on upravlja i kaže mi da se držim na sjedalu, zašto ga hvatam za struk s obje ruke? Zašto s njim "koketiram”: vraćam mu milo za drago, na smijeh protusmijeh, na aluziju protualuziju?
Da, zašto koketiram? a sada pucnjava. On vozi, zaustavljamo se, stavlja nogu na tlo i sasvim miran cilja. Ispraznio je čitav spremnik oslanjajući se desnom rukom, onom kojom je držao pištolj, na lijevu kojom se pridržavao za upravljač motora. Cilja sigurno; uostalom, izučen je strijelac. Za razliku od njega, ja sam ispalila samo jedan hitac; pištolj nisam "brzo potegla" iz korica, zapetljao se u maju, pucala sam kada je motor već nastavio vožnju; na koncu, da sam željela pogoditi morala sam pištolj uzeti s obje ruke, a kako bih to mogla učiniti kada sam se držala za sjedalo? Pa dobro, idući dan kada smo saznali iz novina da je jedan od one trojice bio ranjen u nogu, ne znam što me spopalo budući da sam i sama htjela znati što se dogodilo: ja sam ljutito tvrdila da sam upravo ja bila ta koja je pucala, da sam ja pogodila samo s jednim nasumičnim hitcem, a ne on koji je ciljao i izpraznio čitav spremnik. Dugo smo o tome raspravljali; on je bio u pravu, mora da sam ja bila ta koja je pogodila; kao da bi to trebao biti, tako reći? dokaz moje ljubavi prema njemu. Jest, htjela sam da se uvjeri kako bih za njega i ubila.
Na kraju, kada sam shvatila da je moj zahtjev bio neodrživ, odjednom sam bez razmišljanja rekla: "Onda, recimo da smo u dvoje pogodili." Shvaćate? Samo jedan hitac, ali u dvoje naciljan! Znači: dvije duše i samo jedan pištolj. Ili pak, dva pištolja a samo jedna duša. Ta mi je misao pobjegla, tko zna gdje sam ju pokupila; a ja se osjećam ženom, da baš ženom s grudnjakom, suknjom, čarapama, držačima za čarape i visokim podpeticama. Žena koja želi biti u životu ili smrti uz čovjeka kojega voli.
Majka upita Giuliana: "Ti koji znaš sve o leptirima, kako se zovu oni smeđkasti leptiri koji imaju na krilima nacrtanu martvačku glavu?
Giuliano se trže i reče: "Što ti pada na pamet? Zovu se onako kako si sama odlično rekla: mrtvačke glave. Latinski: Acherontia Atropos."
Majka ponovno zapita: "A oni bijeli leptiri kojih ima posvuda, zovu se kupusari, zar ne?
Gotovo potaknut i ohrabren majčinim pitanjima, Giuliano je sa sigurnošću odgovarao na pitanja iz svojeg područja zanimanja: "Da, kupusari; latinski: Mancipium brassicae."
Majka još nije bila potpuno zadovoljna: "Jednom si mi bio nešto govorio o dudovom svilcu. Na primjer, da uopće ne leti. Na svijet dolazi samo da proizvede svilu. Nije li tako?" Giuliano ju sitničavo ispravi, a zapravo je bio zadovoljan: "Nije točno tako. Leptir dudova svilca, to jest Bombyxmori, ne dolazi na svijet da proizvede svilu, nego da sačuva vrstu. Čovjek je taj koji se miješa u prirodni ciklus radi svojih koristi."
Majka reče: "Ma razumije se, ali ono što je bitno to je napokon svila, zar ne?"
Giuliano se složio: "Za svilara, da."
Tako sada znam da smo leptiri postali u posljednjih deset godina: ja, moljac; Rosanna, kupusar; Giuliano, mrtvačaka glava; napokon, moj muž, leptir koji ne leti, koji je jedino došao na svijet da proizvodi svilu, to jest milijune. Doista, on ne misli na drugo nego na pravljenje novca i za njega sve počinje i završava s novcima. A ja sam ga u ovih deset godina zamrzila, a da to nisam ni primjetila, zamrzila sam ga malo pomalo, sve onako dan po dan.
Noćas sam dobila dokaz za tu moju nesvjesnu mržnju, bez obzira koliko ona bila nepredviđena ili konačna. On je imao svoj asmatični napad baš u trenutku kada sam sanjala da nakon pet godina potpunog odsustava seksualnih odnosa vodimo ljubav. Sanjala sam da me drži u naručju, a ja sam ga obujmila nogama, dok su nam lica bila spojena u jedan dug poljubac. Baš u tome trenu on se trgnuo i sjeo na krevet; upalila sam svjetiljku; vidjela sam ga kako uspravljen i otvorenih usta sjedi na postelji, strašan grč mu je iskrivio lice, rukom se držao za prsa. Budući da je plećat, debeo i kratka vrata, ostavljao je dojam da više ne će biti ono što je bio prije; da ga ne će ugušiti novac, nego astma. Da, on se borio protiv novca koji ga je spriječavao da diše, da bude ljubak i lijep leptir koji uokolo leprša.
Tada mi se učinilo da je rekao, dok me je promatrao mješavinom straha i molbe što se često vidi kod uspaničenih astmatičara: "Ne vidiš da umirem, učini nešto, pomozi mi"; a ja sam dobila poriv, pomalo iz sažaljenja pomalo iz mržnje, a nadasve zbog srdžbe da sam probuđena iz svoga ljubavnog sna, da uzmem jastuk, da se bacim na nj svom svojom težinom i da mu ga pritisnem na lice, sve dok se ne prestane micati. Naravno, ništa se nije dogodilo od moga poriva za mužeubojstvom. Uzela sam ga za ruku i pomogla mu, kao i obično, da svlada krizu. A on je, nakon posljednjeg napada, iscrpljeno rekao: "Da nije bilo tebe, ne znam što bih učinio."
Rosanna reče, dižući se od stola: "Sad idem k ocu. Astma ili ne, samo mi mora reći jedan da ili ne."
I Giuliano se podiže; začuđeno reče majci: "Ćao, mama. Večeras, ako hoćeš, možemo nastaviti razgovor o leptirima."
Majka reče sobaru: "Vi ste novi. Idući put, kada dvorite za stolom, stavite si rukavice."