POLITIČKI KOREKTNA NEDJELJA

U gradskoj je redakciji, priznat će vam to svaki novinar koji je kročio tuda tijekom svoje karijere, ponedjeljak najgori dan. Vijesti vam vikendima pristižu na kapaljku. Nema pressica, kao da i prirodne katastrofe miruju. Najzanimljivije što se dežurnima može desiti jest pokoji izvještaj s otvaranja kakve izložbe iranskih tepiha ili premijere tko zna koje po redu verzije Hamleta. Nema baš sreće za onoga tko se našao na crnom spisku za dežurstva.
Trebao sam, dakle, provesti svoj radni - neradni dan gotovo besposleno. Očekuje me tek izvještaj s Dolca o poraslim cijenama zelenog povrća unatrag tjedan dana. Snimatelj samo što nije došao. Ne može pronaći vozača.
Bila je to moja prva takva nedjelja. Ubijao sam vrijeme još jednom kompjutorskom partijom pasijansa i ispijao posljednji gutljaj već ohladene kave iz automata. Zazvonio je telefon. Podigao sam slušalicu i rutinski se javio.

- Gradska, izvolite?
- Dobar dan, zovem iz PU Zagrebacke. Zamjenica glasnogovornice na liniji.

PU Zagrebacka? Zamjenica glasnogovornice? O, to mora da je nešto bitno, pomislio sam u sebi optimistično. Vjerojatnost da se takvo što desi na današnji dan je mala, da ne kažem minimalna. Dakle, što je posrijedi? Pljačka? Razbojstvo? Teško razbojstvo? Nije valjda neko ubojstvo ili samoubojstvo? Ne, o tome nikako ne bih volio izvještavati. Najcrniju bih kroniku prilikom prelistavanja dnevnog tiska redovno preskakao.

- Recite, što ima nova?
- Da vidimo… - zastala je. – Manji sudar na Horvaćanskoj, jedna osoba lakše ozlijedena. Jedinica iskočila iz tračnica na Zvonimirovoj, ZET na terenu. I to bi vam bilo to. E, da ne zaboravim! Katkad ne znam gdje mi je pamet! Uhićen je pljačkaš bankomata iz Dubrave. Ispalo je da sajla kojom ga je odvlačio i nije bila baš najbolje kvalitete. Dok ga je pokušavao dovuci do kombija naši su ga uz svesrdnu pomoć građana lako ulovili.
- Pa to je više nego dobra vijest. Možete li mi reći nešto više o njemu?
- Ne, žao mi je. U interesu daljnje istrage je da vam to zasad ne govorim. Pričekajte samo trenutak, pristiglo mi je još nešto s terena.

Osluškivao sam kako gospoda zamjenica glasnogovornice s druge strane linije premeće papire. U meni se ponovno javi nada kako će iskrsnuti kakva ekskluziva. Odmah bih porastao u Majerovim očima. Zbogom visoke cijene zelenog povrća, doborodošao u svijet visokog novinarstva.

- Halo? Još ste ovdje? – uznemirila me u sanjarenju.
- Je, recite.
- U Novom Zagrebu sa 12. kata pao je maltezer.
- Ma nije moguće! – razočarao sam se, što je gospođa zamjenica glasnogovornice očito shvatila kao izraz uzbuđenja.
- Nažalost, jadan Mici ostao je pritom bez glave.
- Kako, molim? – ostao sam u nevjerici.
- Ostao bez glave. Zbog naglog pada, znate.
- Ponovite, molim. – inzistirao sam. – Kako je mogao, pobogu, ostati bez glave?
- Jadnik je trčao za lopticom i preskočio ogradu, eto kako.
- I ostao bez glave?
- Upravo tako.
- Ma kako da naslovim tu vijest? Maltezer pri padu s 12. kata ostao bez glave?
- A da pokušate s obezglavljeni maltezer? – sugerirala je.
- Doista ne znam, - uzdahnuo sam. – Već su nam pristizale pritužbe Prijatelja životinja. Vele da nismo politički korektni.
- Moj vam je savjet da upitate urednika. On će znati.

Zahvalio sam se na informacijama i rezignirano sjeo za stol. Obezglavljeni maltezer? Majer će mene obezglaviti pojavim li mu se s tom nedoumicom. Pa ipak, znao sam da ga moram nazvati. Inzistirao je na tome da bude o svemu obaviješten, čak i o najmanjoj sitnici.

- Jel' vi to mene zezate, Markulj? – urlao je na slušalicu. Otkud da ja znam što je politički korektno? Sad oprostite, moram se vratiti svojem roštilju.

Ne riješim li ovu situaciju moja malenkost će biti na jadnom u ponedjeljak. Tko je ono ustvrdio kako je to najgori dan?
Zatim se, kao šecer na kraju, pojavi snimatelj s viješcu kako već satima obezglavljen traga za vozačem. Jednostavno ne zna gdje je. Kao da je u zemlju propao. Požalio sam mu se na svoju situaciju.

- A da probate s veterinarom? – predložio je kao iz topa.

Htio sam ga zagrliti koliko me razveselio. Naravno, veterinar! Smjesta sam okrenuo broj stare prijateljice Mine, vlasnice privatne ambulante za male životinje.

- Upravo krpam mačku. – odgovorila je na moj upit smetam li ju možda u poslu. Nakon što sam joj ukratko iznio svoj problem kazala je: - Čuj, stručni izraz bila bi dekapitacija. Prema tome, maltezer je dekapitiran.
- Obezglavljen ne bi išlo?
- Ne , to ti nije politički korektno. To možeš reći za muhe, a ovdje je ipak u pitanju jedan maltezer. Zar ne znaš kako je ta pasmina nobl?
- Molim?
- Plemenita. Za nju ne možeš reći tek tako da je ostala bez glave.
- Čekaj, pa i Marie Antoinette je bila plemenita. O njoj se nikad ne govori da je dekapitirana, vec das je ostala bez glave.
- Da, ali to je tada bilo politički korektno. Nekorektno bi bilo da je dekapitirana. To ne bi bilo u duhu Francuske revolucije. Ne za nekog tko je rekao Neka jedu kolače.
- Ali Mici je samo skakao za svojom lopticom.
- Ja sam svoje rekla.

I znate što? Bila je u pravu. Taj mi je ponedjeljak bio najbolji dotad. Majer mi je čestitao na profesionalizmu, Prijatelji životinja takoder.

Što ja imam od svega toga?

Izvještaj s gostovanja slovenskog Hamleta u Zagrebu, eto što.