ISPOVJEST

Prestao sam da primam injekcije za rast!

Izgleda da mi nema spasa
i da ću vječno ostati patuljak
(za glavu viši od argentinske doge).

Predsjednički kandidati, svakodnevno,
dolaze u moju kuću, padaju na koljena
da bi se rukovali sa mnom, govore
mogu biti pjesnik ili slikar,
oni će mi obezbijediti papir i bojice.

U amaterskom pozorištu (rade samo Šekspira...)
konstatovali su da im moje usluge nijesu potrebne.

Sada, evo, sjedim u čekaonici
ko zna, već, kakve asocijacije,
ponižen i uvrijeđen,
za nekoliko minuta biću očajan
kao da nikada neću doći na red da sanjam
film o Snežani
u kome se, bez neke prevelike magije,
ja,
krastava žaba,
pretvaram u princa.


POSLJEDNJA LJUBAVNA PJESMA

Na početku građanskog rata
ja i moja apsolutna ljubav
sporazumno smo se razišli.

U nekom drugom životu
ja ću biti drvo
a ti ćeš biti ptica!
Obećavam da ću čekati da doletiš
do mene, a ujedno se obavezujem
da neću zavoljeti neko drugo drvo
rekao sam ja i emigrirao u Njemačku.

Prošle su godine i životi,
sa njima i ljubavi...

Iznad gradskog parka
u Bijelom Polju, nakon rata,
više ne lete ptice!

Na Wilhelmsplacu u Offenbachu
raste jedno drvo ali i dalje se ne može
tvrditi da sam to ja.


PISMA

Iz tvoja dva posljednja pisma virili su minareti!

Znam da nije logično ali ja sam ih vidio
i nemam pojma
koja je to dimenzija u kojoj se tada nalazio
zavičaj neregistrovanih sjenki.

Besmislene optužbe,
izgubljeni životi, slomljena volja,
deformisani zahtjevi i ljubav koja je,
najblaže rečeno, bila pogubna...

Od pola lista papira, pa dalje,
javni tužilac dopisuje istinu,
diveći se snazi koju si imala
da naše živote učiniš
tako iznošenim...


JUŽNI SLOVEN PJEVA KROZ OFFENBACH

Predstava “Revolucija”, u kojoj sam kao Rus Nikolaj
igrao glavnu ulogu, više se ne izvodi.
Navodno zbog smrti ostalih glumaca
a i tema je postala previše dosadna.

Barem tako misle pažljivi gledaoci.

Pominjao sam Romanove, Katarinu Veliku,
kaćuše i Bitku za Moskvu, Kutuzova i Blohina,
Molotova i Kalašnjikova,
Puškina i ljepotu Ane Kurnjikove,
dijamante iz Sibira...

Samovao prugom do Vladivostoka.
U mojim venama ponirala je Volga,
u mislima slava Sovjeta,
brkove sam njegovao kao Josif Visarionovič
i nijesam dao trun da padne na majčicu Rusiju.

Vikendom, redovno, išli smo u šetnju.

Te godine bilo je hit otuđiti se
(svih 365 dana),
imali smo malog psa i bezuspješno,
preko oglasa,
pokušavali da ga zamijenimo
za bilo kakvo dijete...