PRED VRATIMA

Ne volim da me itko gnjavi u popodnevne sate kad se posvećujem umnom radu koji zbog opasnosti da kažiprstom ne ozlijedim unutrašnjost nosnice iziskuje duboku koncentraciju, i stoga stišavam televizor do kraja i mjerim vrijeme između nailaska dvaju tramvaja.

Možda sam čudak, a možda luđak, nisam bio kod psihijatra i ne znam dijagnozu.

Ovdje je osim spomenutih tramvaja i uobičajenog prometa koji proizvodi konstantnu buku, tako da je zanemariva, potpuna, grobna tišina. Ako kvrcnem o zid mogu zamisliti kako je divno gledati u svilu i baršun unutar lijesa.

Čak čujem kako mi krv brusi mašću ožbukane žile.

U takvoj gotovo apsolutnoj tišini zvonjava zvona dođe kao eksplozija kamiona-bombe usred minute šutnje za neke slavne i velevažne pokojnike.

Prenem se kao smrtnom kosom ošinut i počinjem žmirkati na jedno oko. Ubrzo mi se koći cijela desna strana obraza, a onda se i rame podiže prema uhu.

«Maškare!», čuje se iz hodnika, čini mi se djevojčica od recimo dvanaestak godina.

«Tko je?», upitam.

«Maškare!»

«Lažeš! Priznaj tko si!»

«Mi smo maškare»

«Ne laži, ne glumataj, priznaj tko si i neću otvoriti vrata, jer ako ih otvorim…».

S moje strane čuje se repetiranje kišobrana, a s druge strane vrata glasna strka i vika, trk i tresak vrata na dizalu.

Ponovno ta blažena tišina.

Iskopao sam oveću kuglu smole i sad je oblikujem. Nekoć davno kad sam razmišljao o studiju ni na kraj pameti mi ne bi bilo da izaberem kiparstvo, a sada… sada bih htio biti Meštrovićev šegrt – ono što bi on isklesao iz kamena, ja bih oblikovao od smole.

«Zvrrr!»

Zjenice mi se okreću prema mozgu, a bjeloočnice prema van. Usta su mi napola otvorena i kroz njih istiskujem grozan, strahovit, dijabolični zvuk.

«Maškare!»

«Tko je?»

«Maškare»

«Ne vjerujem vam, zapjevajte!»

«Mi smo male maškare, pjevamo za dinare…»

«A ha! Jesam vas. Dinare ha? Fundamentalisti plaćenici komunjare jugonostalgičari dinaridski brđani legvani i iguanodoni! Mene ste našli bombom nenadano umrtvit!»

Strka, zbrka, vrisak, trka.

Tras! Vrata dizala.

Blagodarim bezvučnost.

Uzimam onu istu kiparsku materiju i nastavim je oblikovati dodajući nove naslage smole.

Sad je već dovoljno velika da je zalijepim pod…

«Zvrrr!»

«Tko je?»

«Hrvatska elektroprivreda!»

«Što trebate?»

«Došli smo vam iskopčati struju»

«Lažete. Vi ste maškare»

«Nismo, čovječe, mi smo iz HEP-a!»

«Ne vjerujem vam. Odlazite. Nemam krafna, nemam para, nemam bombona, odlazite i pustite me da radim»

«Gospodine, mi ćemo vam svejedno iskopčati struju. Osigurač je u hodniku»

«Lažete. Mislite li da sam tako naivan. Ja vam otvorim vrata, a vi uletite i zaigrate kolo, a ja ću poput idiota stajati i gledati taj cirkus, a onda se pretvarati da ste mi simpatični, dragi i dražesni i podijeliti vam svakome pet kuna».

«Kako god hoćete. Mi ćemo vam isključiti struju, a vi kad platite zaostale račune dođite u poslovnicu HEP-a i zatražite ponovno uključenje. To će vas koštati dodatnih dvjesta kuna».

«Prokleti lažovi, prokleti! Proklete maškare! Prokleti uljezi i teroristi! O bože što li sam ti skrivio da me ovako kažnjavaš, što!».

Odjednom mrak.

Svud oko mene teška, gusta tmina dodiruje mi obraze.

Za njom se probija mjesečeva tišina.

Napokon.

Čujem korake teških cokula kako odjekuju u daljini. Električari odlaze.

Zamišljam da zakoračujem mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo.

«Tok, tok, tok!», netko kuca na vrata.

Oh, arrgggghhh!

«Otvaraj!», ledeni, nezemaljski glas.

«Tko je?», upitam tiho, tiše, najtiše.

«SMRT».

"Pa di si kućo stara, nema te ko cementa u sezoni!»