Prva spoznaja o onom svijetu zabljesnula me u seoskom zahodu. Toplo i osamljeno mjesto na samom kraju dvorišta, skriveno i izolirano od ljudske taštine. Buljeći jednog dana u zahodsku rupu, ugledao sam Tartar. Odatle, kroz taj mračni otvor, vodio je put prema dolje, prema rulji, prema vatri ognjenoj. Kako su samo tromo letjele goleme zelene muhe, ti luciferi onog svijeta, koje su na trenutak zabljesnuvši na svjetlu, ponirale u dubinu.

Odozgo, kroz prorijeđeni crijep i gustu paučinu, vidjelo se nebo, a odozdo, točno ispod mene, kiptio je pakao. I smrt je postajala sama po sebi razumljiva. Nebo je kupilo duše kroz crijep, a tijela su padala u Tartar.

To je bila priroda onog svijeta.

Sjedio sam nad rupom i nisam osjećao gađenje. I odjednom mi je sinulo da se Tartar u koji ćemo, kako je govorila moja baka, svi jednog dana otići, nalazi sasvim blizu, u dvorištu, tik do naše kuće.

I mi smo odlazili tamo svaki dan.

(...)

Još od malih nogu počeli su nas hraniti tajnama spisateljskog zanata i kao da je najprirodnije mjesto na kojem se to trebalo prvi put dogoditi bila lokalna zalogajnica gdje nam je otac svako jutro naručivao tripice i limunadu. Stolovi – četvrtasti, plastični stolnjaci – progoreni cigaretama, šank – mastan, a stakla – zamagljena od vrućeg variva, s puno octa i češnjaka, u koje su svi glasno puhali i srkali. I tamo, na zidu, na plavoj plastičnoj pločici, pročitao sam prvi put: 'Pisci su kirurzi ljudske duše. Oni moraju iz nje ukloniti sve što je gnjilo i trulo.' Što je htjela reći, baš tu, ta pločica? Sricao sam je svaki put dok sam srkao varivo. Jedna žličica 'kirurzi', jedna – 'gnjilo', još jedna – 'trulo'...

To je varivo imalo poseban ukus.

Doživljavali smo venecijanske gondole kao noćne lampe s melodijama, a Akropolu kao porculansku pepeljaru samo za goste. Svi su imali po jednu Mona Lizu u spavaćoj sobi, Posljednju večeru u dnevnom boravku i mrtvu prirodu s voćem i razrezanim lubenicama u kuhinji.

Zlatni vijek naše opće kulture.

Zato smo s takvom žudnjom kasnije prigrlili Baudrillarda i 'najavu simulakruma'. Nije više bilo smisla ići do Eiffelova tornja – bila je to još jedna kopija, samo bez termometra.

Svijet se pokazao daleko dosadnijim nego što je obećavao. Ispostavilo se da Bremenski muzikanti nisu bili bremeniti, nego iz grada s istim imenom. I Frankfurt na Majni nije bio Frankfurt na Majci kao što smo mislili i koristili kao psovku. A Indijanci nisu živjeli u Indiji i Gojko Mitić nije bio crvenokožac i još puno toga zbog čega je vrijedilo žaliti. Na kraju je uvijek netko dolazio ustanoviti smrt onoga što nas je zaobilazilo.

Puno smrti je bilo u to vrijeme, puno truleži.

Ostala je samo ona čudna sličnost na kojoj je nastavnica zemljopisa uporno inzistirala, prolazeći štapićem po obrisima Bugarske na izlizanoj zemljopisnoj karti. I uvijek se pojavljivao jedan strašni lav, okrenut licem prema moru (i stražnjicom prema zapadu). Tako iscrtane granice, kako se kasnije dalo shvatiti, nas su morale ohrabriti, a druge narode plašiti. A mi smo se bojali da izlizani lav ne zine prema našoj sirotoj nastavnici. Bojali smo se mi još i jugoistočnih udova tog lava – otprilike tamo negdje gdje smo se mi nalazili – da mu slučajno u nepažnji ne nagazimo na prednje šape ili da ga, ne daj Bože, neki divljak sa sjeverozapada ne potegne za rep. I kad ustane i strese se taj, inače krotki lav, što ćemo onda...

'Dobri lav... dobri lav...' ponavljao sam navečer pred spavanje, milujući atlas i strepeći za nastavnicu zemljopisa.

Na svim glavnim kolodvorima svijeta odigravaju se isti sižei s toaletima i našim ljudima u centru zbivanja. Priče se vrte oko toga kako nadmudriti automatska vrata tih toaleta, tj. kako prisutnost Bugarina kod tih vrata čini nemogućim funkcioniranje sistema automat–kovanica–samo jedan korisnik.

Ubacivanjem jedne kovanice i brzim uvlačenjem više tijela jednog iza drugog može se postići olakšavanje cijele skupine putnika. Čuo sam da pri jednoj od takvih akcija automatska vrata toaleta na nekom njemačkom kolodvoru nisu izdržala, pa su se zaglavila. Mali kolektiv koji je ostao unutra nije znao kako pozvati upomoć, pa je počeo izvikivati jedinu poznatu njemačku riječ koju su vjerojatno naučili iz starih ruskih ratnih filmova. A to je:

Achtung!!! Achtung!!!

To je prouzročilo neopisivu paniku na njemačkom kolodvoru, pražnjenje čekaonice i pozivanje antiterorističkih odreda. Tako su oni iznutra vikali Achtung, a ovi izvana ograđivali prostor i iščekivali eksploziju.

Odgovor na pitanje 'Gdje smo mi sada?' analogan je upravo ispričanoj priči. Iz toaleta dopiru uzvici upozorenja. Svima je jasno što se događa, ali nitko ne otvara i nitko ne izlazi. A jedini izlaz u toaletu je prema dolje. Prema Tartaru.

Ova priča počinje i završava jednim bezveznim rubljem. To mora da je bilo krajem 70-ih, jer sam tada, sjećam se, imao već devet-deset godina, živjeli smo u maloj kući s dvorištem, u jednom od najmanjih gradova u Bugarskoj, smještenom u sjeni najmanje bugarske planine, Sakra. Nekada je gradić bio poznat po tome što su u njemu ljudi uzgajali deve, umjesto magaraca ili neke druge zaprežne stoke, ali posljednja deva umrla je negdje šezdesetih. Živjeli smo, dakle, u tom malom gradu, podno najmanje planine (mala, ali planina, govorili su ljudi), u jednoj maloj kući s jednom prostorijom i predvorjem i malim vrtom s lijehom rajčica, dvjema trešnjama uz ogradu, između kojih je visio konopac za rublje, i tucetom nizozemskih tulipana, ljubičastih poput indiga (ponos moje majke).

Jednog dana otac je vješao rublje u dvorištu između trešanja kada se ogradi približio naš susjed, gospon Kostadin. Susjed nije riječ koja pristaje gospon Kostadinu. Bio je to dostojanstven sedamdesetogodišnji starac, pravi aristokrat, najbolji odvjetnik u gradu. Nosio je legendarni ogrtač i nadimak Balzac. Nadimak je gospon Kostadin djelomično dugovao tome što je savršeno govorio francuski i pročitao sve što je Balzac napisao, i to u originalu, a to je bio pothvat kojim je odmah ušao u lokalnu knjigu rekorda i jedva da bi ga itko ikada mogao istisnuti odatle. Ali što smo tada znali o Balzacu? Da je bio veliki ljubavnik i da je pio puno kave dok je pisao. Ili je, pak, puno pisao dok je pio kavu. Bilo kako bilo, u glavi mi je otada ostala brojka 42. Jesu li to bila 42 romana ili 42 kave na dan, ne sjećam se, ali u oba slučaja brojke su izazivale poštovanje. I to poštovanje se prenosilo na gospon Kostadina. Pazite, nitko ga nije zvao gospon Kosta ili još slikovitije gospon Koce. Ne, on je bio i do kraja ostao gospon Kostadin Balzac. Nositi ogrtač u ono vrijeme kad su u trendu bili mantili, bunde i puloveri bilo je pitanje časti i dostojanstva, simbol aristokracije. I sad ga se sjećam – dug, smeđi ogrtač, sa strogim sivim obrubom na reverima, s tri velika sedefna gumba i remenčićem koji je završavao resama nalik kraju lavljeg repa.

Taj ogrtač činio ga je sumnjivim u očima našeg susjeda slijeva – milicajca, unaprijeđenog u zapovjednika, kojega su svi (na njegov osobni zahtjev) zvali Felix Edmundovič ili kraće – Čekist, a kad nije bio blizu – drot. Bio je od onih milicajaca koje nikad nisi mogao vidjeti bez odore i tajno sam se kladio s bratom da i za pidžamu ima odoru s epoletama i malim unutarnjim džepom za noćni revolverčić. Moj brat je čak tvrdio da vjerojatno i spava sa šapkom, tako da kad noću sanja nekog natporučnika (a što drugo može sanjati jedan obični zapovjednik), obvezan mu je po pravilima službe odati počast, a odavanje počasti bez šapke je gaf, to sam i ja znao. Nad ulaznim vratima kuće dao je crvenim slovima ispisati 'Čekist mora imati hladan um, toplo srce i čiste ruke' i ispod – Felix Edmundovič Dzeržinski. Jedne rujanske noći netko je u 'hladan' obrisao 'hl' i zamijenio ga s 'g' i otada je Felix Edmundovič postao krajnje podozriv prema cijelom gradu, osobito prema svоjim susjedima. Pričalo se da je cijelu jesen dežurao noću u svom dvorištu i sve dok nije pao prvi snijeg spavao je vani, pred vratima, jer je u udžbeniku iz kriminalistike pisalo da se zločinac uvijek vraća na mjesto zločina, ali to je već neka druga priča.

I tako se naša kuća nalazila u tampon zoni, između kuće Felixa Edmundoviča (slijeva) i kuće gospon Kostadina Balzaca (zdesna). Sve tri kuće bile su smještene posred uličice zvučnog imena Sergienko. I dok smo o Balzacu znali štošta, o Sergienku ni sad nemam pojma, pa zato sasvim ozbiljno molim, ako netko zna nešto o njemu, neka se javi, bit ću zahvalan na svakoj informaciji. Jer, uvjeren sam da nijedno ime nije slučajno, osobito ne ime ulice u kojoj si odrastao – zvala se ona Sergienko, Makarenko ili Krivolak. Sve je važno u pedagogiji djetinjstva.

Eto, spomeneš Balzacovo ime i skreneš u digresiju.

Tako je jednog dana otac vješao rublje između trešanja u dvorištu kad se Balzac približio ogradi. Stajao je s druge strane, u svom dostojanstvenom ogrtaču, a mom ocu, koji je stajao u potkošulji s lavorom i konopcem kvačica na ramenu, postalo je neugodno. Gospon Kostadin mu je tada tiho, ali oštro rekao da se ne može jedan visok i zgodan muškarac brukati s lavorom i vješati kvačice usred bijela dana, poput kakve cure. Otac se jako posramio. I počeo je vješati rublje navečer. Moralo se nekako provući između Scile gospon Kostadina i Haribde moje majke.

Mogu ga zamisliti kako se s fenjerčićem među zubima, prava mora za mačke, krišom provlači s golemim cinčanim lavorom prema konopcu tik do ograde gospon Kostadina. I tko zna koliko dugo bi to trajalo da jedne večeri oprezni Felix Edmundovič nije opazio sumnjivo svjetlo. Kao čekist s iskustvom, nije se odmah sručio na njega, samo je protrljao svoje čiste ruke i rekao: E, Balzače, sad si nadrljao! Bio je uvjeren da se stari buržoaz, baš tako se izražavao, šulja navečer po dvorištu i krije kakav geštetnerčić, ili revolvere, ili čak prokrijumčareno ulje; u to vrijeme je bila velika frka oko nestašice ulja. (Odakle mu ti ogrtači, ha?) Sljedeće noći nabrzinu formirana bojna grupa od četiri milicajca (s toliko je gradić raspolagao) pod zapovjedništvom samog Felixa Edmundoviča zauzela je položaj oko naših kuća. Ali cijele se noći nitko nije pojavio (mama nije prala svaki dan) i pred svitanje grupa se, isto tako konspirativno, i razišla. To se ponovilo i druge večeri. A treće, Čekist je iz Elhova doveo pravog službenog psa. Oko ponoći je otac izašao s lavorom, provukao se do konopca za vješanje rublja i upalio fenjerčić, u istom se trenutku pas razlajao, reflektori zablještali, a četiri milicajca na čelu s Felixom Edmundovičem opkolila su ga.

Zamislite sad cijeli taj monumentalni, živi prizor. Psa koji je zinuo na zategnutom povocu. Četiri milicijske figure s uperenim reflektorima. Nešto ispred njih – borbenu figuru Felixa Edmundoviča, lagano nagnutu naprijed, u jednoj ruci – revolver, a druga – neprirodno zabačena unatrag, kao u čovjeka koji je odlučio baciti granatu, ali u istom trenutku biva pokošen rafalom. I na samom kraju – mog oca, u bijelim gaćama, ispustio lavor, s redenikom kvačica na ramenu. Mogao sam mirno prošetati između tih figura i bockati ih prstom. Prozori susjednih kuća osvijetlili su se, a ja sam s bratom i mamom iskočio na prag. Sekunda-dvije i figure su oživjele, slika se raspala, Felix je promrmljao nešto poput isprike, otac je bez lavora šmugnuo u kuću i mi smo prvi put zaključali ulazna vrata.

Nakon te večeri, otac je skupio hrabrosti i objavio majci da više neće prostirati rublje, pa tri dana nije izašao iz kuće. Felix Edmundovič si je odjednom priskrbio nekoliko novih nadimaka. A gospon Kostadin vrtio je glavom i ponavljao Ljudska komedija, ljudska komedija...

I to bi bilo to. Zar priča može biti drugačija čim se događa krajem sedamdesetih, u jednom malom gradu, podno jedne male (najmanje) planine, u jednoj maloj ulici gromkog imena Sergienko, na ničijoj zemlji, između Felixa Edmundoviča (slijeva) i Balzaca (zdesna)? Samo u takvim mjestima, u takvim trenucima, između milicijske odore i buržujskog ogrtača, možemo na trenutak ugledati pravo lice povijesti. Čak ne lice, nego njezine bijele gaće. Što bismo još mogli poželjeti?

Poznavali su se jedva nekoliko sati. On – nešto iznad trideset, ona – nešto ispod. On je trebao po njoj poslati paket svom poznaniku preko oceana. Ona je samo posredovala. Posao od pet minuta, ali već dva od sveukupno tri sata koja su ostala do polijetanja nisu mogli naći nikakav opravdan razlog za rastanak. Sada, točno šezdeset minuta prije polijetanja, stajali su u kutu kafića u čekaonici, ispijali su treću kavu i šutjeli. Iscrpili su već sve teme koje su mogle održavati razgovor između dvoje neznanaca. I šutnja je postajala već nepristojna. Stolić između njih bio je zatrpan praznim plastičnim čašama koje su zadobile najneočekivanije oblike od dugog prebiranja po rukama. Žličice za kavu bile su već odavno usitnjene na najsitnije moguće komadiće, a prazni paketići šećera pretvoreni u lijevke i minijaturne brodiće.

Palo mu je na pamet da taj stol može biti dobar ready-made objekt ili, drugim rječima, instalacija, koju bi nazvao Apologija potištenosti (plastične čaše za kavu, žličice, prazni paketići šećera, bijeli stolić). Poslije mu se učinilo glupo i odlučio je to prešutjeti. 'Ovo što se prešućuje pretvara se u strgane žličice i zgnječene čaše', izustila je odjednom. Pomislio je da nikad više neće sresti takvu ženu koja će mu čitati misli i s kojom bi želio ostati u tom kafiću do kraja svog života. Štrecnuo se jer je upotrijebio, makar samo u mislima, frazu kao što je 'do kraja svog života'.

– Ajmo malo pričat – reče ona, iako već dva sata nisu zašutjeli.

Preostali sat bilo je premalo vremena da bi se protratilo u okolišanju i pravljenju brodića. Ali, budući da on nije započinjao, ona jednostavno reče:

– Moramo prihvatiti da se ljudi ponekad doslovce mimoilaze.

– Ironija je u tome što to shvate upravo onda kad se sretnu – rekao je.

– Vjerojatno je bilo načina da se sretnemo i prije. Živjeli smo toliko vremena u istom gradu. Nije moguće da se nismo mimoišli na nekom semaforu.

– Primijetio bih te – rekao je.

– Voliš li je? – upitala je.

– Voliš li ga? – upitao je.

Brzo su se složili da to nema nikakve veze i da im nitko nije kriv.

Kasnije se nije mogao sjetiti kome je prvom pala na pamet ta spasonosna (kako je tada mislio) ideja o izmišljanju zajedničkih uspomena, stvaranju cijelog svog života prije i poslije upoznavanja. Slab pokušaj osvećivanja slučaju koji ih je nemilosrdno spojio nakratko samo zato da bi ih rastavio. Imali su na raspolaganju pedeset minuta.

– Sjećaš se – započeo je – kao učenici živjeli smo u istoj ulici. Ostavljao sam ti potajno svakog tjedna u poštanskom sandučiću po jedan prsten od folije bombona Lakta.

– Aha – reče ona – znači, ti si bio taj. Moj otac ih je uvijek pronalazio prvi i sumnjao da neki poremećeni obožavatelj iz kvarta šalje zaručničke prstene mojoj majci. A sad ispada da su bili za mene.

– Za tebe su bili – rekao je.

– A sjećaš li se ti – započela je – kad smo na posljednjoj godini fakulteta otišli samo nas dvoje u onaj samostan. Prvi put smo otišli nekamo sami. U hotelu nije bilo slobodnih soba, pa su nas stavili u jednu od svećenićkih ćelija. Bilo je jako hladno, a krevet – tvrd. Pomalo me hvatao strah. Poslije svakog puta prekrižila bih se krišom od tebe. Pet puta sam se prekrižila te noći.

– Šest – rekao je. – I mene je bilo strah. A sjećaš se kad si poslije došla živjeti k meni? Tvoja majka je rekla da će te se odreći preko Narodnih novina jer nije htjela imati nezakonitu unučad.

– Sjećam se. Ionako nisam mogla imati djecu.

Na ovom mjestu ona je zašutjela. On ju je uhvatio za ruku, prvi put otkako su se poznavali. Sasvim lako, utješno.

– Nema veze – reče on. – A sjećaš se kad sam slomio nogu? Bilo mi je već 48, rintao sam kao lud i taj mjesec doma učinio mi se pravim rajem. Ti si također uzela bolovanje, čak si im zaprijetila da ćeš si slomiti ruku ako te ne puste. I cijeli mjesec nismo nos pomolili van.

– A kad su mi sljedeće godine otkrili onaj tumor... Ti si pročitao negdje da terapija smijehom liječi rak i dva tjedna neprestano si mi pričao viceve da bih se smijala. Još uvijek se čudim odakle si ih izvlačio. Bio si tako uplašen i mio. Tada ti je, mislim, kosa sasvim posijedjela. I svaki dan si mi donosio božure i nezaboravke.

– Hvala Bogu da si se oporavila. Što bih ja bez tebe.

U tom trenutku pozvali su sve putnike za New York na terminal za izlaz. Šutjeli su, ne više od minute. Onda je ona ustala i rekla da mora krenuti. On je uzeo njezine kovčege i njih dvoje su krenuli. Prije nego je prošla kontrolu putovnica, okrenula se i dugo ga je ljubila. Kao za posljednji put, pomislio je, iako prvog puta nikada nije ni bilo.

Pola sata kasnije, on se okrenuo i pošao. Osjećao se jako ostarjelim, s mukom je pokretao noge. Prolazeći kroz vrata sa zrcalnim staklima na izlazu, namjerno je zatvorio oči da u odrazu ne ugleda naglo posijedjelu kosu i svoja opuštena, već staračka ramena. Sa svakim korakom bivalo mu je sve jasnije da se ne može vratiti kući svojoj nezamislivo mladoj ženi. I nikada joj ne bi mogao ispričati što je radio tih pedeset godina dok ga nije bilo.