Najprije bih Vam htio nešto napisati o mojoj kornjači.
Prije sedam godina dobio sam je na poklon od svoje djevojke. Ona mi je htjela pokloniti biće o kojem bismo se zajedno brinuli i tako, rekla je, učvrstili našu vezu. Za kornjaču sam se od početka brinuo samo ja, a nekoliko mjeseci kasnije moja je djevojka otišla bez ikakve najave ili objašnjenja i otad je više nisam vidio, ne znam gdje je i ne znam što radi.
Sad mi je jasno da sam njene riječi pogrešno shvatio. Možda je nisam dobro čuo ili mi se njihovo značenje, vođeno mojim željama, postupno iskrenulo u sjećanju. Sad mi je jasno da mi je kornjaču poklonila umjesto sebe.
Nakon nje nisam više bio ni s jednom djevojkom. Moguće je da sam dio osjećaja prema suprotnom spolu preusmjerio u moju kornjaču. Priznajem, jako mi je draga. Ispočetka nije bilo tako. Brinuo sam se za nju isključivo zbog osjećaja odgovornosti. Nakon odlaska moje djevojke - čije ime neću spominjati jer više nije važno i potrudio sam se zaboraviti ga - mijenjanje vode, hranjenje i sve ostale aktivnosti vezane uz kornjaču pomagale su mi da odvratim misli od svoje bivše ljubavi, čiji me je nagli odlazak u prvom trenutku jako pogodio. Kada su točno moji osjećaji prema kornjači prerasli osjećaje koje imam za ljude, ne znam. Bit će da se to zbivalo postupno.
Kornjače su zahvalne životinje. Žive desetljećima. Mala slatkovodna kornjača koju sam prije sedam godina, dva mjeseca i jedanaest dana dobio na poklon, u zatočeništvu živi i više od trideset godina. Nadam se da će poživjeti što više i biti mi vjeran suputnik do kraja moga života, budući da je ona jedino biće kojem mogu vjerovati. Prvo joj je ime, ako se dobro sjećam, bilo Koko. Otad je prošlo mnogo imena. Mijenjao sam ih kad bi mi dosadila. Davao samo joj imena slijedeći tok misli ili jednostavnom redukcijom – Koko je postao Bil, pa Vili, Bi, B, i kad bih iskoristio sve mogućnosti koje su mi pale na pamet, smišljao bih ime koje nije imalo nikakve veze s bivšima. Nije to bilo nikakvo podcjenjivanje ni obijest. Volim i cijenim svoju kornjaču, i mislim da ćete i Vi toga biti svjesni ako moju poruku pročitate do kraja, na čemu ću Vam biti najsrdačnije zahvalan.
Prije nego što sam dobio kornjaču nisam znao mnogo o njenoj vrsti i stoga sam bio pun predrasuda. Moja kornjača kretala se puno brže nego što sam očekivao, pa sam, dok je bila mala, sve vrijeme morao paziti gdje se nalazi, jer kornjače nemaju osjećaj za dubinu i prelaze preko rubova, vjerojatno očekujući da će pasti u vodu. Iako je vodena životinja, na suhom može izdržati dvadeset i četiri sata i treba puno svjetla. Držao sam je uz otvoren prozor jer staklo zaustavlja ultraljubičaste zrake koje očvršćuju njen oklop. U tu se svrhu kornjačama daje hrana bogata kalcijem, na kojoj, kao ni na bilo čemu drugom vezanom uz moga Bilija, nikada nisam štedio.
Promatranje moje kornjače najljepši mi je način provođenja popodneva. Promatram je dok izlazi iz vode, izvija glavu i proučava svijet, koji se za nju sastoji od dnevne sobe, balkona, kuhinje i, ponekad, livade pored moje kuće po kojoj zajedno šećemo. Uživa hodati po travi. Pitam se zbunjuje li je diskontinuitet prostora ili se kornjače ne pitaju o tim stvarima. Kada osjeti nepoznate vibracije, uvlači se u oklop. Sviđa mi se kako se moja kornjača uvlači u oklop. To je savršen način samoobrane. One ne napadaju, samo se brane. Zavidim joj, to je idealna taktika, za mene, nažalost, potpuno neostvariva.
Kad sam je dobio, moja kornjača nije bila duža od pet ili šest centimetara. Kornjače uglavnom sporo rastu. Hranio sam je račićima, kuhanim mesom, ponekad bih joj stavljao i salatu i mrkvu i ona je jela sve što bih stavio u njen akvarij. Jela je sve više. U prvo doba nije jela dok bih ja bio u blizini, ali se uskoro navikla na moje prisustvo i u nekoliko minuta praznila akvarij, ostavljajući u njemu, obično preko noći, nekoliko grudica izmeta.
Moja je kornjača rasla brže nego što je to pisalo u bilo kojoj knjizi o kornjačama koju sam uspio pročitati. Trebale su joj četiri godine da dostigne veličinu normalne odrasle kornjače, koja iznosi najviše petnaest centimetara, a rasla je i dalje, jedući sve više.
Kako je rasla, izmišljao sam joj nova imena. Svako ime odgovaralo je njenom karakteru. Neki ljudi misle da su kornjače dosadne životinje, ali to je daleko od istine. One mijenjaju raspoloženja, odrastaju i sazrijevaju, jednako kao i ljudi.
Da bi se to otkrilo, kornjaču treba puno promatrati. Pred njenim akvarijem provodio sam sve više vremena, sate i sate svakoga dana i tada sam počeo zamjećivati sve sitne nijanse njenih raspoloženja. Ne mogu isključiti da je i stanje moje svijesti utjecalo na sliku koju sam imao o njoj. Nakon sat ili dva potpuno bih se poistovjetio s Teom i osjetio potpuno smirenje. Ona je, srećom, gotovo uvijek bila dobre volje.
Rado sam joj davao imena. Ona bi dolazila lako i svako je savršeno opisivalo kornjaču koju sam trenutno posjedovao. Nažalost, trenutno ne mogu naći bolji izraz od «posjedovati», iako prezirem tu riječ. Sjećam se Bilija od pet centimetara koji jede malo i stidljivo se uvlači u oklop svaki put kad preko njega padne moja sjena, Bilija od 8 centimetara koji se neprestano skriva u rupe, a najviše voli istraživati prostor ispod moga kreveta i velikog Bilija koji je to ime nosio do prije nekoliko tjedana. Svaki je različit i mislim da je to i Vama jasno. Uz njega, naravno, postojao je i Vili tih veličina, i glavna razlika bila je u tome što je Bili bio nestašan, ponekad i obijestan, dok je Vilijeva smirena veselost imala notu blaženosti. Između Bilija i Vilija uguralo se još mnoštvo imena i mnoštvo kornjača.
Nemojte misliti kako sam uvjeren da je neka ljudska ili božanska ruka zamjenjivala moje kornjače. One su se mijenjale same od sebe i pitam se jesu li i one same svakoga jutra dok sam im sipao račiće i tepao osjećale kao da su ponovno rođene. Meni je osobno jedino spoznaja o tome da u akvariju pliva maleno, pa zatim sve veće i veće stvorenje koje očekuje da ga nahranim, promijenim mu vodu i nježno ga kucnem po oklopu, davala svijest o tome da je onaj čovjek koji se upravo probudio baš onaj koji je i zaspao noć prije, zaželjevši svojem Koku ili Viliju laku noć. S druge strane, i ta sjećanja mogu biti lažna i tko onda može znati kako sam se našao u položaju zbog kojega sve ovo pišem. Možda je i mene netko podmetnuo, možda je iz obijesti spojio ovu kornjaču i mene, i sad mu je sve ovo vjerojatno jako smiješno. Nadam se da moja ruka kojom sam ga vadio iz akvarija nikada nije uznemirila Mikija na način na koji je pomisao o nevidljivoj ruci mene upravo dovela u stanje strepnje. Uvijek sam nastojao biti savršeno nježan. Upravo dok ovo pišem, ideja o toj ruci prestaje mi biti nevjerojatna i stoga ću je odmah zaboraviti i vratiti se na ono što je važno. Nadam se da me i dalje pratite, uskoro ću preći na samu stvar.
Nikada nisam pouzdano doznao spol svoje kornjače. Ovo je prva kornjača te vrste koju sam imao prilike vidjeti izbliza i prodavač mi je rekao da ću spol moći odrediti tek kad naraste. U slučaju pogreške, natjerao bih je na pogrešnu ulogu, a ona je sama znala što je i sasvim je sigurno time bila zadovoljna. Stoga sam odustao od utvrđivanja istine i to mi je omogućilo nepristrano opažanje njene prirode. Promatrao sam je i, vodeći se isključivo osjećajem, davao joj muška ili ženska imena, a ona se nije odazivala ni na jedna ni na druga, ponekad bi osjetila vibracije mojih koraka ili moga glasa, izvukla glavu iz oklopa i to mi je bilo dovoljno.
Mogao bih se sjetiti desetaka kornjača koje su živjele sa mnom (lijepo sam izbjegao riječ «imati»), a siguran sam da je onih koje sam zaboravio bilo daleko više. Ne žalim za onima koja sam zaboravio, jer znam da će biti puno više onih koja će tek doći.
Vjerovao sam da je moja kornjača sretna. Skučenost i predvidljivost prostora u kojem se nalazila pokušavao sam joj nadomjestiti drugim prednostima. Bila je sigurna, hranjena, pažena i bila je voljena. Bez niskih strasti svojstvenih jedino ljudima, bez zavisti i ambicije, bila je jednostavno ono što jest i uvjeren sam da je bila zadovoljna sobom.
Kornjača se po akvariju najčešće kreće kružno. Maja je ponekad pokušavala proći kroz staklo, udarajući glavom o rub svoga svijeta, sve dok ne bi prestala, ostavši glave priljubljene uz stjenku. Tada bih osjetio nelagodu i otvarao sve prozore u kući, sve dok vjetar ne bi razbacao lišće po mojem stanu. Ponekad nema ni daška vjetra i tada odlazim u šetnju. Napravim dva ili tri kruga oko zgrade, uvijek u istom smjeru, i nakon toga se osjetim bolje. Kad se vratim, Hilda obično spava. To je još jedna stvar na kojoj joj zavidim. Ona puno spava, i što je najvažnije, čini mi se da zaspi kad god to hoće.
Otkako je narasla, redovno sam je vodio u šetnju. Ultraljubičaste zrake, već sam to spomenuo, nužne su za čvrstoću kornjačina oklopa, a uvjeren sam da su sve svjetiljke koje se danas mogu naći u prodaji obična prijevara. Svemu treba dodati svježi zrak koji godi i mojoj kornjači i meni.
Sara je jela sve više kuhanog mesa, redovno se sunčala i rasla. To me je i dovelo u sadašnji položaj. Mislim da je ovo posljednja poruka koju imam priliku napisati i bilo bi mudro da je puno kraća, ali jednostavno Vam moram opisati svoju Maru kako ni slučajno ne biste došli na pomisao da je za ovo što se dogodilo ona i najmanje kriva.
Moja je kornjača rasla i dalje, i kad je gotovo dvostruko prerasla najveću veličinu koju sam pronašao u priručnicima (a budite uvjereni da ih postoji mnogo više nego što biste pomislili, i ja sam ih većinu pročitao), zabrinuo sam se da se radi o nekoj bolesti ili poremećaju i odveo je veterinaru. On je utvrdio da je zdrava i čestitao mi na, kako je rekao, rijetko kvalitetnoj brizi. Dok sam šetao s njom ljudi, a osobito djeca, radoznalo su je promatrali i to me ispunjavalo ponosom. Kad je narasla još više, osjećao sam kako se njihova radoznalost polagano pretvara u strah. Prestao sam je voditi u šetnju kad je narasla toliko da više nije mogla proći kroz vrata dizala. Skinuo sam sva unutrašnja vrata svoga stana, obio dovratke i proširio prolaze kako bi joj omogućio da za šetnju koristi bar ovih pedesetak kvadratnih metara. Više nisam mogao koristiti kadu, pa sam s otpada pokupio veliki plastični bazen, očistio ga, začepio sve rupe i tako pronašao privremeno rješenje. Zbog toga sam morao pobacati gotovo sav namještaj iz dnevne sobe, ali to mi nije teško palo.
Davno prije nezgode zbog koje sam prisiljen napisati ovu poruku, gledao sam film o morskim kornjačama koji me veoma potresao. Najkritičniji je trenutak njihova života onaj neposredno nakon izlijeganja. Mnoštvo malih kornjača gega se prema moru i grabežljivci većinu pojedu još na obali. Njihov je oklop premekan da bi ih mogao zaštiti. Mladunčad se kreće nezgrapno, ona žuri, ali toliko je sporija od svojih progonitelja da žurba tu nema nikakvog smisla. One brže možda će prije stići do smrti, a neka od sporijih možda će u mnoštvu biti zaboravljena od progonitelja. Uvjeren sam da se sve svodi na puku sreću i svaki je trud uzaludan. One kornjače koje stignu na vrijeme imaju dobre izglede za dug život u kojem više neće biti nikakvih razloga za žurbu.
Taj mi je film malo olakšao savjest koja me peče stoga što sam svjestan kako sam Cicu odavno trebao pustiti na slobodu. Odgađao sam taj trenutak, opravdavajući se time da je još previše malena za život u prirodi, prizivajući slike grabljivaca i ljudi, koji su me najviše plašili. Sad sam siguran da bi na nekom od jezera Kiki imala priliku voditi siguran i dug život. Jednostavno se nisam imao snage rastati od nje, a kad sam to napokon odlučio, dogodila se nezgoda i bilo je kasno. Zamjeram sebi i to što joj nikada nisam nabavio druga. Bit će da se radi o ljubomori, iako sam sad uvjeren da bi se naši osjećaji na taj način umnožili, a ne podijelili. Budite uvjereni da ću učiniti i jedno i drugo čim se uz Vašu pomoć izbavim iz ove neugodne situacije. Vjerujem da će me Korni i dalje moći prepoznati, naći ću neko naše tajno mjesto na koje ću mu donositi hranu, viđat ćemo se često i gotovo se ništa neće promijeniti. Razgovarat ćemo satima. Nemate pojma kako on zna slušati. Danas je to rijetka osobina. I ja znam slušati njega, čitati njegove pokrete i pogađati sve njegove želje. No, dosta o tome. Uskoro će pasti mrak, nisam siguran koliko je tinte ostalo u olovci, što nije ni važno, budući da upravo prelazim na posljednji list papira koji iz svoga trenutnog položaja mogu dohvatiti.
Molim Vas, koji ćete, nadam se, pronaći ovu poruku koju ću, kad je završim, iz petog pokušaja konačno uspjeti izbaciti kroz prozor, da obavijestite policiju i vatrogasce da provale u stan broj 19 na kućnom broju 1, potkrovlje, prezime Bogunović na ceduljici selotejpom zalijepljenoj na vratima (prilično uredno), ali da to učine pažljivo i tiho, jer kornjače, iako ne čuju, osjećaju vibracije, koja na njih djeluju vrlo uznemirujuće, te izvade dijelove moga tijela koji su se zaglavili u dijelovima tijela moje kornjače i ispod njega. Ne trebaju se plašiti. Ne postoji nikakva potreba za korištenjem oružja, Bibi je vrlo miroljubiv i cijeli je događaj isključivo plod nevjerojatne slučajnosti.
Budući da je još prije nekoliko dana pojela sve iz hladnjaka (ja sam ga otvorio, ona to ipak ne može sama iako je znatno inteligentnija od ostalih kornjača), sve voće, sve zalihe hrane iz smočnice, tepihe i ostale tekstilne proizvode, veći broj kukaca, paste za zube, sapune, šampone, od kojih joj je na usta izbila pjena, kao i dio parketa koji je lakiran i kao takav potpuno neprikladan za prehranu bilo kojeg živog bića, trenutno je vrlo gladna i bojim se da bi se na tren mogla zaboraviti te zagristi i mene. (Ukoliko mi se što dogodi, pustite je u neko jezero, a dalje će se ona snaći i sama.)
Stoga Vas molim da nadležnima poručite da ponesu desetak kilograma kuhane ribe, bez kostiju, i dvanaest do petnaest kilograma račića. Moja Jana to najviše voli.