PUT U TOKIO

 

Put u Tokio. Hm… da put u Tokio. Da vam iskren budem ne znam kako bih uopće započeo priču o tom putu, putu u Tokio. Ukratko, bio sam nezaposleni ekonomist, sve do kolovoza ove godine, da bi u malom oglasniku vidio natječaj za posao računovođe. Kako sam završio taj nekakav fakultet, i kako sam imao sve predispozicije za taj posao; prijavio sam se.

Čudno, ali nakon dva dana, stigao mi je poziv na razgovor. Obrijao sam se, obukao najbolje odijelo i otišao na adresu navedenu na kuverti. Zaboravio sam mobitel, a i zaključati kuću; no kako sam živio u mirnom kvartu, nisam bio pretjerano zabrinut; samo sam mislio na to da ću možda konačno dobiti posao, i to ne posredstvom tate, već svojom naobrazbom i sposobnostima.
Naime imam 26 godina, i sve do 25. živio sam s ocem invalidom i PTSP - ovcem, mamom šizofreničarkom i bratom kleptomanom. Da vam budem iskren, neznam uopće kako sam uspio upisati, a kamoli završiti fakultet; s obzirom na to da sam vrijeme uglavnom provodio čuvajući mamu da ne ubije tatu, i obrnuto. Zamišljala bi da je tata sotona, a ona anđeo koji čuva Zemlju od zla. Tata je s druge strane u njoj vidio, a ponekad i u svima nama; Četnika koji ga drži na nišanu, i smije mu se u lice. Što se tiče brata, on pati od prenaglašene kleptomanije, jer gdje god stigne, nastoji da nešto ukrade; kasnije je na psihoterapiji izjavio da je on stvoritelj, i da sve pripada njemu; naravno hospitaliziran je na Odjelu za Psihičke poremećaje, u Vrapču, gdje i dan danas «stanuje».

Eto vidite, da i nisam iz neke pretjerano sretne obitelji, al' opet se sam sebi čudim što sam mentalno zdrav i čudesno svjestan svega oko sebe. Za vrijeme fakulteta, nisam baš bio društven i poznat, vrijeme bih uglavnom provodio u sveučilišnoj knjižnici, gdje bih iščitavao Nietzchea i Schopenhauera. U svemu sam se slagao s tim ljudima, i zamišljao sebe u njihovo doba; kad malo promislim, ništa se ne bi promijenilo, jer su i oni kao ja zasigurno bili sami u početku razvijanja svoje filozofije, dakle čudni, ogorčeni, i nerazumni za druge.

Sve u svemu, na putu prema adresi s kuverte, glasno sam iščitavao Arthurove maksime, kako uvijek biti u pravu; ustvari mislio sam nešto upiti prije no što se upustim u razgovor s mogućim poslodavcem. Izvadio sam novčanik, i ispružio stotku vozaču, no on me samo čudno odmjerio, stisnuo papučicu i nestao. Čudno, pomislio sam; očito neki ne trebaju love, i to danas kada mama država muze od nas mačića. Koji kreten, ja bih bio najsretniji da je uzeo onu stotku, koju mi je dao tatica; samo da je ne držim, to tuđe blago.

Ušao sam u zgradu, točnije u jednu sivu, bezličnu zgradu. Unutra je mirisalo na korporativnost i bljedilo. Nisam ni ušao a već me dočekalo dvoje ljudi, razvučenog osmjeha od uha do uha. Pošao sam za njima u ured, sjeo, rukovao se, i skinuo sako; na njihovo inzistiranje. Bilo je pakleno vruće, sjećam se da su mi leđa bila mokra, kao i čelo koje je isplakalo rijeku znoja. Sjedio sam na tom stolcu, a ova dvojica su me odmjeravala kao kojekakvog aliena. Nisu ništa govorili, čudno. Valjda sam se trebao predstaviti, što i napravih.

Zovem se Marko Isla, imam 26 godina, završio sam eko...– PLJAS! Prvi jako udari šakom o stol. Drugi se stade smijati, zapravo, cerio se kao manijak.
– Nas ne zanima što sto si, tko si, i čiji si, važni smo samo mi, je li jasno! – oblio me hladan znoj, ostao sam šokiran. Sigurno sam minutu šutio, trgnuo se i progovorio.
– Oprostite, ali ja, ja ne znam, ja sam se prijavio za posao, ovaj pismo u kojem me pozivate na razgovor, možda je ovo kriva lokacija, ja… – promuckivao sam slogove bez imalo smisla. Krajičkom oka sam uočio da onaj drugi nešto traži, konačno sam i vidio to što je našao. Bila je to ni manje ni više nego lopata, kojom me iz sve snage udario, neznam točno gdje, pretpostavljam po glavi, jer sve što se zbilo iza toga bio je debeli blackout.

*

Ono što znam jest to da sam se probudio na nekakvoj tržnici, koja je zaudarala na primjese pokvarenih jaja i ribe. Ustao sam se i malo razgledao. Ono što je bilo čudno, jest to da je sve vrvjelo Azijatima. Čudno, pa nisam nikad vidio toliko Kineza na jednom mjestu, barem ne ovdje u Hrvatskoj, pomislio sam u sebi. Udaljio sam se od tržnice i izašao na glavnu ulicu. E sada sam zaključio da nisam u Hrvatskoj, svugdje je bilo mini yupija, kamikaza, kosookih dannydevitoa.

Posvuda golemi video wallovi, reklame, svjetla, neon, skupi auti. Kineska ili japanska slova, na sve strane, kadli ono na zidu se ukaže natpis na prepoznatljivom jeziku: Tokio Homosexual Parade 2006. What the fuck! Glavom mi je proletjelo da se nalazim, na drugom kontinentu, drugoj državi, drugom svijetu; – Čovječe, pa ja sam u Tokiju, jebeni Japan.

Poskakivao sam s noge na nogu od sreće, jer nikad nisam bio dalje van Dubrave. Uskoro je egzalitarni zanos, prestao. Koji kurac ja radim ovdje! Posao, poziv, ured, Prvi se smije, Drugi vadi lopatu, čekaj kako sam dospio ovamo? Odgovor je uskoro stigao, ili mi se barem tako činilo. Sve je bilo puno: od silikoniziranih transvestita, hermafrodita do stiliziranih lezbijki i naravno homoseksualaca. Čudno su me gledali, neznam zašto; mozda zato što sam usrani mali Hrvat, ili zato što nisam hodao okolo s nabrijanom kitom.

Ugledao sam mijenjačnicu i tamo razmijenio lovu, dobio sam 10 JEN – ova. Sjetio sam se zašto, jer jedna mala anoreksična kuna iz zabitne male hrvatske šume, vrijedi 0,0000001 debelih, mesnatih JEN – ova.. U redu, kažem si kad si već ovdje, popij nešto.

Birc se zvao šjunšing, u slobodnom prijevodu, i da, sigurno pogađate; bio je to gay club. Ma boli me kita, naručio sam; nakon što sam dešifrirao cjenovnik, i debelog barmena s druge strane šanka; wiskii i hambagaa. Bio sam gladan, ne znam zašto; ali znam da sam u roku minute naručio još jedan hambagaa. Kraj mene je sjeo neki utegnuti čovo, i počeo spiku svojim deformiranim engleskim. Naravno ja sam na engleski znao reći samo: Yes, i to zahvaljujući svom burazu Dorianu, koji mi je nedjeljom puštao sinkronizirane Privatove porniće.

– Haj, aj am Cheng, haw do ja lajk Tokio, are ju gaj?! – počeo je mahati rukama, kao da je bio na nečemu.

Sve u svemu ono što sam razabrao iz njegove jednostavno proširene rečenice, je bilo ono «gay». Pretpostavio sam po tome što je uzbuđeno vikao; da je i on mrzitelj toplih kao ja, i da me pita da li se protivim svemu tome.

– Yes! – poviknuh pun sebe.

– Ooo! Supeer! Aj hav a ruma, do yu go up witha me, welli faki faki! – poskakivao je od sreće, kao da je otkrio Ameriku.

Što sam razaznao bilo je ono posljednje «fak», koje čini polovicu pornografskog dijaloga između jebača i jebenog, stoga sam pretpostavio da je rekao da sve tople treba sjebat. Vidio sam da ustaje, pa sam pošao za njim, još hrane i pijače bi mi dobro došlo, a i Cheng je izgledao kao pošten čovjek, jest da je čudno hodao, i nosio utegnute hlače; al opet to su Japanci, valjda su svi takvi. Otišli smo u taj čudni sobičak, u kojem je sve blještalo i treštala neka techno mjuza. Krevet je bio velik, kao i onaj dildo na njemu. Poveselio sam se, jer sam mislio da će Cheng dovesti prijateljice, bilo bi mi to prvo iskustvo sa ženom, zamislite i to s Japankom. Raj zemaljski. Cheng je bio iznimno ljubazan, te mi je ponudio nekakvo piće: «Drinka it is gud for yaa yaahaha!», uzeo sam čašu i ispio je na eks.

Kocke, kocke, Prvi, Drugi, boje, puno boja, zvukovi, i još boja i kvadrata. Blackout 2. Otvorio sam oči, protrljao ih. Sad sam se nalazio ispred zgrade, one iste u koju sam bio pozvan na razgovor za posao. Ustao sam i pošao prema njoj. Čudno, ali sve je bilo zatvoreno, zapravo, razrušeno; kao da ona soba i ured nisu nikad ni postojali. Bizarnosti nikad kraja, pomislih. Odšepao sam do ceste, jer me dosta bolio trtičnjak, neznam zašto, valjda me Drugi dobro izudarao lopatom, ili što već. Kad sam išao platiti kartu kondukteru, ustanovio sam da nemam ni kune. Jedino što se nalazilo u novčaniku, bila je posjetnica: dr. Cheng Yamakura, executive director, Tokio Homosexual Parade 2006. Iza mene je stajao jedan golo obrijani naprasiti mladić, koji mi se samo gorko osmjehnuo, baš kao i ostalih 20 skinjola u busu.