(Zagreb, 1969), književna kritičarka i prevoditeljica. Književne kritike, eseje i rasprave objavljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima, te na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji. Od 2000. godine stalna je književna kritičarka zagrebačkog Jutarnjeg lista gdje tjedno prati domaću proznu produkciju. Objavila izbor iz hrvatske fantastične proze Prodavaonica tajni, 2001., knjigu sabranih književnih kritika Backstage, 2002., izbor iz nove hrvatske proze Seks&grad, 2004., izbor Najbolje priče 2005., 2006. i knjigu sabranih kritika Proza poslije FAK-a, 2006. Prevodi uglavnom suvremene slovenske prozaike za što je 2000. godine nagrađena međunarodnom nagradom "Kulturkontakta" iz Beča. Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva književnih prevoditelja, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Matice hrvatske.

 

HRVATSKA PROZA 2006.

 

Prošla godina, kada je riječ o hrvatskoj prozi, konačno je počela naznačavati određene promjene. Nakon svojevrsnog zatišja u kojem je sve postalo nekako viđeno/čitano – stvarnosna proza, znana imena i pripovjedni modeli, pisci-novinari i teme rata, tranzicije i kapitalizma na hrvatski način – konačno su iz virtualnih podruma počele izlaziti nove mlade snage književne budućnosti. Bilo je pitanje trenutka kad će se oglasiti nove generacije, koje na sve one teme o kojima pišu predstavnici «stvarnosne proze» gledaju iz drugog kuta, iz vrlo jednostavnog razloga jer su kad se sve to događalo bili djeca.

Prava bujica knjiga koja se pojavila unatrag nekoliko tjedana ukazuje na indikativnu činjenicu kako su posljednjih godina najveće rasadište književnih talenata očito bili - blogovi. Već i kratak uvid u bespuća pisane riječi razasute po njima ukazuje na neviđenu živost, što dakako uvijek ne znači i kvalitetu, dapače, ali iznenađuju i podaci o velikoj posjećenosti/čitanosti, kao i velikom broju ostavljenih postova upravo na tzv. književnim blogovima.

Posve je očito kako je nedostatak časopisa za kulturu i književnost (ili barem njihov prilično neuhvatljiv ritam izlaženja) nadoknađen virtualnim poligonima za vježbanje novih spisateljskih imena. Za sada ne možemo govoriti o ozbiljnom trendu, ali neke su stvari ipak vrlo indikativne. Na policama knjižara, tako, odnedavno se može kupiti nekoliko ukoričenih izdanja proze koja je nastajala na blogovima. Za sada među njima definitivno odskače Vlado Bulić, a njegov roman Putovanje u srce hrvatskoga sna, iako stilski nesavršen, svakako je nova stranica hrvatske proze jer temama devedesetih i nultih prilazi iz druge optike i daje im nove konotacije. Samo par dana nakon romana pojavila se i knjiga Pušiona u kojoj je u tiskano izdanje prenesen njegov iznimno čitan istoimeni blog. Kao po dogovoru još je četiri (i to ugledna) nakladnika objavilo blogersku prozu Zrinke Pavlić, Damira Markulja, Daria Rukavina i Igora Kokoruša. S prozom druge dvojice, čija je odlika ležernost, čitkost i duhovitost, svakako valja računati u domeni budućnosti fictiona, dok je Zrinka Pavlić sjajna u non-fictionu.

Kako je očito vrijeme za promjene u hrvatskoj prozi svjedoči još jedna skupina mladih pisaca koja se nije grupirala oko bloga, već oko manifesta, što se doista nije dogodilo već duže vrijeme. Riječ je o osam autora u rasponu od 18 do 28 godina koji se nazivaju Eventualistima, imaju provokativan i drzak manifest u devet točaka i upravo su objavili zajednički zbornik "Nagni se kroz prozor". Pišu jednostavne kratke priče s temama iz urbane svakodnevice i kažu da ih ne zanimaju forma i žanrovi, te da žele postati medijski poznati brand. Istovremeno te iste medije ironiziraju, pa na zajedničkim nastupima čitaju priče iza zavjese. Upravo su bili na turneji po Hrvatskoj i Srbiji, pa iako negiraju nasljeđe FAK-a i smatraju ga konzervativnim, čini se da itekako nastoje ići i njihovim stazama. Za sada ih odlikuje mladalačka drskost, ali i poneka doista dobra priča koja tematizira urbanu svakodnevicu, dakle «stvarnosne» teme, ali bez interesa za političku i socijalnu zbilju, što je bila glavna odlika njihovih prethodnika. Uglavnom, očito je kako su nove generacije svoju «platformu» ulaska na scenu prilagodile vremenu, ne obazirući se puno na lošu logistiku književnog stvaranja; kad već nema klasične logistike, razmišljaju debitanti, stvorit ćemo drukčiju i novu.

2006. godina, također, bila je godina nekoliko proznih iznenađenja, vrlo različitih predznaka. Knjiga o kojoj se najviše pričalo ovoga ljeta svakako su bile Metastaze potpisana pseudonimom Alen Bović. Ta žestoka proza prozvana «hrvatskim Trainspottingom», brza i dinamična, smještena u kvartovski džanki milje, secira hrvatsko društvo i njegove devijacije, a intrigantnost nije nestala ni kada se iza pseudonima razotkrio zagrebački ginekolog Ivo Balenović. Iako se sumnjalo i na neke etabliranije pisce (poput Radakovića), tragovi su otpočetka nekako vodili prema liječničkom miljeu. Zbog tematike i dinamike Metastaze uskoro očekuju i kazališna i filmska adaptacija.

Drugo ovogodišnje iznenađenje priredio je dugogodišnji novinar i filmski kritičar Dražen Ilinčić koji svojim debitantskim proznim djelom Berlinski ručnik otvara novu stranicu gay proze u Hrvata. Njegov roman poprilično je uzburkao medijsku javnost zbog vrlo eksplicitnih opisa seksa, kao i pionirskog rada u još uvijek marginalnoj tematici, jer se Berlinski ručnik doista može smatrati prvim hrvatskim gay-romanom.

Više nego pozitivno ove je godine iznenadila i pobjednica AGM-ovog i "Vijenčevog" natječaja za najbolju prozu, Olja Savičević Ivančević. Njezina prozna zbirka Nasmijati psa jedno je od većih osvježenja ovogodišnje produkcije. Autorica se bavi vrlo širokim spektrom tema, među kojima dominiraju one odrastanja, a sve provlači kroz nenametljivu mediteransku vizuru i puni pop kulturnim referencama.

Iako dijametralno suprotnim proznim rukopisom, ove je godine ugodno iznenadila još jedna spisateljica – Ivana Sajko. Poznata kao dramska spisateljica i svoj je roman Rio bar zamislila scenskom logikom. Polifonija glasova, unutarnji monolozi, vruće teme domaće zbilje i promišljen autorski koncept odlike su njezina romana.

Ne znam je li to također bilo iznenađenje, budući da je Igor Štiks iznenadio još svojim prvim romanom Dvorac u Romagni, no njegova Elijahova stolica svakako je obilježila godinu koja je iza nas. Dobitnik za sada dvije književne nagrade, taj roman velike teme identiteta i sudbine i uravnoteženog i glatkog pripovijedanja, djeluje kao da ga je napisao neki europski klasik, a ne dvadesetdevetogodišnji Štiks, jedan od najozbiljnijih predstavnika mlađe proze kojeg nimalo nije dodirnuo FAK i njegove prioritetne teme.

Ovoga ljeta hrvatska je proza svakako bila i u znaku vampira, kako glasi naslov odličnog romana Borisa Perića, autora i u ranijim zbirkama priča sklonog fantastičnom, okultnom i snovitom. U poplavi inozemnih naslova koji istoj tematici prilaze iz komercijalnog kuta, Perićev je roman kroz vampirsku temu ispisao znakovitu metaforu domaća svakodnevice.

U telegrafskom prisjećanju na proznu godinu koja je iza nas svakako valja podjestiti na još nekoliko naslova vrijednih «izdvajanja». Ove se godine čitao Ivica Prtenjača («Dobro je, lijepo je») i njegov «mirni» roman iz svakodnevice. Gordan Nuhanović («Posljednji dani panka») i Josip Mlakić («Psi i klaunovi») suvereno su potvrdili svoja mjesta na zemljovidu hrvatske proze, Miljenko Jergović («Ruta Tannenbaum») objavio je još jedan «veliki» roman izvrsne teme, Jurica Pavičić («Crvenkapica») okušao se u još jednom korektnom i napetom trileru, Miroslav Mićanović («Zapadni kolodvor») ponudio je suptilan nastavak hvaljenog «Trajekta», Rade Jarak («Enciklopedija očaja») ponovo je pokazao kako je različit od konteksta, Vedrana Rudan («Crnci u Firenci») donekle je popravila dojam nakon «Ljubavi na posljednji pogled» itd.

U kategoriji podbačaja godine također ima više konkurenata. Među njima je svakako dobitnik VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis, Hrvoje Šalković, koji nije podbacio s obzirom na samoga sebe, jer se radi o debitantu, već njegov roman Pravi se da ovo nisi vidio jednostavno djeluje pretanko u odnosu na vrijednost nagrade. Najočekivaniji drugi roman, onaj Renata Baretića Pričaj mi o njoj, iako komercijalno dobro prolazi, pomalo je razočarao izvedbom inače sjajne priče, a u ovoj bi se kategoriji mogao naći i Davor Špišić čiji je roman marketinški nabrijan kao roman o 1991. u Osijeku, iako je tome posvećeno tek nekoliko središnjih stranica.

Sve u svemu, 2006. je godina pokazala kako postoji vrlo potentna srednja generacija pisaca kojoj su se konačno negdje za petama počeli nazirati mlađi, o kojima ćemo, nadam se, više pisati u godinama koje slijede. Prozna sezona bila je obilježena raznolikom ponudom, posve različitim žanrovima i jednako tako raznolikom kvalitetom:

Igor Štiks, Elijahova stolica, Fraktura, Zaprešić 2006.
Richarda Richtera, pedesetogodišnjeg pisca, potraga za identitetom i istinom o vlastitu postojanju, odvodi u Sarajevo 1992. u kojemu upravo bijesni rat. Putovanje vlastitim korijenima glavnog će junaka obogatiti jednim pravim prijateljstvom i jednom pravom/kratkom ljubavi. Štiksova je «Elijahova stolica» kompleksan roman koji uz sve to ne gubi na tempu pripovijedanja i svojevrsnoj ležernosti i čitkosti. Ne slučajno, napisan na obrisima antičkih tragedija, Štiksov je roman suvremena tragedija u kojoj subina Richarda Richtera i njegove obitelji, kao i sudbina Sarajeva, nije pojedinačan primjer. Štiksov tragični junak i tragična krivnja, naime, imaju snažnije i šire konotacije od pojedinačnih sudbina. Richterova je spoznaja o očinstvu, o vlastitoj promašenosti, ne samo spoznaja o laži s kojom je živio i koja je postala njegovom istinom, nego i laži svega onoga što jest. Prije svega to je roman o slučajnosti i sudbini, o koincidencijama koje nismo spremni na vrijeme prepoznavati kako bismo spriječili tragediju, ali i roman o pojedinačnim sudbinama i njihovoj uronjenosti u onu opću, povijesnu. Odabravši «veliku temu Štiks nije zanemario ni formalnu stranu svoga romana. Njegovo pripovijedanje teče glatko i postupno, bez grešaka i sa snažnom metatekstualnom sviješću.

---

Ivana Sajko, Rio bar, Meandar, Zagreb 2006.
«Rio bar», prvi roman uspješne dramske spisateljice, mišljen je scenskom logikom; prva pripovjedačica ona je koja piše «Osam monologa o ratu za osam glumica odjevenih u vjenčanice». No, to je okvir iza kojega se uvode drugi pripovjedački glasovi; jedan od njih u roman će konstantno uvoditi temu rata, drugi pripada tajanstvenoj ženi koja negdje u gradići kraj mora provodi vrijeme u Rio baru i koja će u roman uvesti neuralgične teme hrvatske tranzicije. Kad se na kraju ta polifonija ženskih glasova, u čije su struje svijesti upleteni i neki drugi, stopi u jedan glas postaje jasno kako je prividni košmar i «nered» promišljena i svjesna gesta. Svijet iz kojega pripovijedaju/optužuju glasovi ovog romana onaj je koji je autorica skupila na kraju knjige u dodatku «Bilješke o ratu» koji se bazira isključivo na dokumentarnoj građi. «Rio bar» funkcionira i kao mali repetitorij raznovrsnih umjetničkih praksi, spoj naizgled nespojivih žanrova, začinjen britkim i oštrim stilom. Ne samo promišljeno odabranim citatima u dokumentarističkom dodatku, već i cjelokupnim romanom Ivana Sajko neskriveno daje do znanja kako je zanima (i) politika, kako je njezin prozni tekst političan u onome smislu za koji bi možda najbolje odgovarala oznaka svojevrsnog, čak avangardističkog aktivizma.

---

Miljenko Jergović, Ruta Tannenbaum, Durieux, Zagreb 2006.
Naslovna i glavna junakinja Jergovićevog romana mlada je zagrebačka Židovka koja je u vrijeme deportacije u konc-logor imala samo petnaest godina, ali je u svome kratkom životnom vijeku proživjela cijeli jedan život kazališne zvijezde i velikog glumačkog talenta. Podatak koji pronalazimo u Appendixu romana otkriva nam kako je Jergović prvotno imao nakanu napisati stvarnu biografiju slavne i nepravedno zaboravljene Lee Deutsch, ali se na koncu odlučio za svojevrsnu zamjensku biografiju No, iako u središtu jest priča o Ruti Tannenbaum, Jergović je, dakako, i dalje sklon digresivnosti koja u njezinu priču upisuje priče i sudbine drugih, te ulančava fabulu, dajući joj žanrovska obilježja koja daleko nadmašuju linearnu fikcionalnu biografiju. Preko glavne junakinje, Jergović će duboko zarezati u tkivo predratnog Zagreba, i to mnogih njegovih slojeva, a sa svakim uvedenim likom donijet će novu priču koja ulančava onu glavnu, ali je i nadopunjava i nijansira. Zagreb je grad koji je Rutu Tannenbaum objeručke prihvatio kao hrvatsku Shirley Temple, ali i vrlo brzo zaboravio nakon naredbe o žutoj zvijezdi, zbog čega će Ruta, njezini roditelji i stotine drugih zagrebačkih Židova postati »nevidljivi«. Roman je, tipično jergovićevski, punjen i brojnim digresijama koje se ovog puta tiču židovske tradicije, kao i sentencioznim poentiranjem.

---

Vlado Bulić, Putovanje u srce hrvatskog sna, AGM, Zagreb 2006.
Vlado Bulić pod pseudonimom Denis Lalić ispisuje iznimno čitan blog «Pušiona, a Denis Lalić je i glavni junak njegova prvijenca. «Putovanje» tako donosi razvoj Denisa Lalića od ranih dana, preko školovanja u Splitu, studija u Zagrebu, sve do zaposlenja na internet portalu i trenutka kad kuca na vrata uspješnosti koja se manifestira novim i ozbiljnijim poslom menadžera, stalnom curom i stanom u centru grada. Ili, putem narkotika, to izgleda nekako ovako – od trave, preko bombončića, do koke. «Rast i razvoj» Bulićeva Denisa Lalića praćen je iznimno uvjerljivim seciranjem političkog i socijalnog backgrounda na kojem se odvija, satirična je to i opako kritička slika Hrvatske devedesetih i nultih sa smislom za «stvarnosno» filtrirano kroz junakovu optiku. Bulić je jednako kritičan prema važnijim neuralgičnim političkim točkama devedesetih, kao i prema postavkama kapitalizma na domaći način, od onih koje se tiču naglog prelaska iz političkog u žuto novinarstvo, do apsurdnosti u tvrtkama s engleskim nazivljem i balkanskim načinom rada. Njegovo je «Putovanje», bez kronološkog slijeda i linearne fabule, strukturirano prije tehnikom linkanja, uvjerljiv vodič kroz devedesete i nulte iz tipične generacijske pozicije.

---

Boris Perić, Vampir, Naklada Ljevak, Zagreb 2006.
Pripovjedač romana je urednik u jednoj nakladničkoj kući koji nakon prijetnje samoproglašenog pisca kojem je odbio rukopis, ulazi u neobičnu i napetu avanturu u kojoj vampiri postaju njegova opsesija, sve do posvemašnje identifikacije. Motiv vampirizma zapravo ovdje je snažna metafora o stanju društva u kojem živimo i njegovom moralnom rasulu. Priča o psihijatrijskim pacijentima koji boluju od Renfieldova sindroma, vampirska ubojstva u Zagrebu, raskrinkavanje prljave liječničke rabote koja potiče zlo i nasilje u korist znanstvenih istraživanja i scene pokolja na samome kraju, sve su to elementi napete fabule s kriminalističkim elementima, koja je nadopunjena tipičnim signalima horora i njegove prateće atmosfere. No, paralelno s glavnom fabularnom dionicom o istarskom vampiru Juri Grandu, Perić u «Vampira» uvodi i mnoge druge dimenzije. Zanimljiviji je dio, svakako, stalno intertekstualno i citatno povezivanje s književnim prethodnicima koji su se u svojim djelima, direktno ili indirektno, bavili tom temom. «Vampir» je tako gotovo mali književni repetitorij mračne atmosfere i vampirske tematike, u rasponu od Byrona, Goethea, Trakla, Rilkea ili Baudelairea, nezaobilaznog Stokera, do Kinga, pri čemu se Perić iskazuje kao književni znalac, informiran i senzibiliziran za tu tematiku.

---

Olja Savičević Ivančević, Nasmijati psa, AGM, Zagreb 2006.
Priče zastupljene u proznom prvijencu Olje Savičević Ivančević sazdane su od slika iz djetinjstva i slika iz sadašnjosti, provučene kroz filter specifičnog humora, mediteranske atmosfere i začudnosti koja svoje korijene povremeno vuče iz logike apsurda. Uglavnom se zbivaju u neimenovanom gradu uz more, što im daje određenu vrstu mediteranskog šarma, ali i mogućnost rabljena lokalnog leksika, i tematiziraju naizgled obične, vrlo urbane situacije. Velik je dio njih posvećen odrastanju, koje se sagledava i iz pozicije odrasle pripovjedačice svjesne njegovih iluzija. Sraz mladalačke i dječje nevinosti i nezaustavljivosti protoka vremena s tragedijama koje donosi kasniji život, ali i naglašeni pomalo crni humor, odlika je ovih prilično precizno konstruiranih i ekonomičnih priča. U njihovoj se podlozi često osjeća nasljeđe popularne kulture, referiranje na filmske žanrove kao što su film ceste ili film noir, na strip po čijoj logici neke od njih funkcioniraju. Neke priče iz ove debitantske zbirke funkcioniraju posve u modelu fantastike, no ne kao modelu bijega od zbilje, već više «prepakirane» njezine kritike. Detalji postaju okosnicom priča u kojima se iza maske humora i apsurda krije zapravo vrlo romantična pripovjedačica.

---

Rade Jarak, Enciklopedija očaja, Fraktura, Zagreb 2006.
«Enciklopedija očaja», podnaslovljena kao triptih o nestajanju, nastala je na osnovu poznatih predložaka - Orwellovog biografskog teksta «Kataloniji u čast», priče «Nešto se dogodilo» D. Buzzatija i trećeg dijela «Staklenog grada» P.Austera. Baš kao što je riječ o poetički posve različitim autorima predložaka, tako i Jarkove tri proze iskušavaju različite pripovjedne strategije u kojima se, ipak, prepoznaje nit poveznica zbog koje i mogu stajati jedna uz drugu. «Rekvijem za Kataloniju» vodi nas u vrijeme španjolskog građanskog rata, gdje se svojom voljom našao britanski novinski dopisnik Eric Sinclair koji na svojoj koži, osim ranjavanja, iskušava i sve posljedice političkih spletki zbog kojih vrlo brzo nestaju početni ideali. U drugoj prozi «Neočekivano Venecija» izmjenjuju se esejistički dijelovi vezani uz taj grad, s onima koji se tiču odrastanja i razvoja pripovjedača. Treći je pak dio američka priča o slavnom književnom kritičaru koji nakon tajanstvenog pronalaska književne ostavštine jednog davnog školskog kolege ostavlja dobro plaćeni posao u novinama i slavu i odlazi na putovanje bez cilja i odredišta. Sve tri proze povezuju, osim smisla za detalj u posve različitim kontekstima i pogođene atmosfere, neočekivani i otvoreni završeci i iskliznuća u prostore tajanstvenog i nedokučivog.

---

Ivica Prtenjača, Dobro je, lijepo je, Profil, Zagreb 2006.
Glavni junak tridesetčetverogodišnji je samac, pjesnik koji seli iz Rijeke u Zagreb jer je dobio posao u jednoj knjižari, te tako riješio svoje egzistencijalne muke, i zove se – Ivica. Prtenjačin je Ivica svojevrstan intelektualac našeg doba, vrlo tipično određen tranzicijskom i postranzicijskom zbiljom. Roman se zbiva tijekom samo par mjeseci Ivičine prilagodbe na novi grad, novu sredinu i novi posao i fokusira prije svega usamljenost i nepripadnost kao ono što je ostalo nakon što su neki drugi egzistencijalni problemi riješeni. Roman pisan u prvome licu presijecan je ekskursima u prošlost, no tek kao kratkim i fragmentarnim skicama o nekim događajima ili likovima iz mladosti. Prtenjačin roman u kojem čak ni afera s maloljetnicom ne pretendira na skandal i spektakl, već je toliko «normalna» da tek naknadno shvatite kako je tu posijano zrnce «neobičnosti», pismen je i stilski izbrušen roman u kojem se na trenutke prepoznaje i pjesnička ruka. Jedan pisac koji rješava egzistenciju, jedna sekvenca iz njegova života, bez puno pametovanja i želje da se u prvome romanu pokaže sve što se zna, rezultira čitkim i životnim romanom u kojem se prepoznaje i generacijska dimenzija. Ovaj je roman skica jedne svakodnevice koja je neobična u svojoj običnosti, pa i tipičnosti.

---

Renato Baretić, Pričaj mi o njoj, AGM, Zagreb 2006.
Drugi roman Renata Baretića, autora uspješnice «Osmi povjerenik», zbiva se u Splitu 1993. godine, gdje se na sudskom hodniku susreću odvjetnik Tomo Kriste i novinarka Anita Čelan, te nakon nekoliko neformalnijih susreta započinju neobičan i mučan preljubnički odnos. Kriste je suprug nacionalne heroine, novinarke koja je taj status zadobila svojim ratnim izvještajima iz neimenovanog slavonskog grada u kojem se lako prepoznaje Vukovar i vodi se na popisu nestalih i zatočenih. Suprug Ivana Kriste u trenutku kad započinje svoju vezu s Anitom izgubljen je i očajan čovjek koji je rodnu Slavoniju zamijenio Ivaninim Splitom, gdje se kreće u koordinatama odvjetničkog posla, brige za njihovu kćerkicu i mučne atmosfere nedjeljnih ručkova kod Ivanine obitelji. Ljubavni trokut koji se razvija bez trećega, odnosno uz neprestanu sjenu nade da je Ivana negdje živa i straha da je mrtva, ta «imitacija života» fokusira intimne drame na pozadini velikih vanjskih, ratnih zbivanja. U ljubavnu priču Tome i Anite upliću se i brojni drugi «vanjski» faktori kojima Baretić pokušava ocrtati atmosferu s početka devedesetih. Baretić je i ovdje zadržao osjećaj za jezičnu karakterizaciju likova (Tomina «slavonština» vs. Anitin urbani splitski govor), kao i vještinu konstruiranja dijaloga, koji čine prevladavajući dio romana.

---

Miroslav Mićanović, Zapadni kolodvor, Meandar, Zagreb 2006.
Knjiga priča Miroslava Mićanovića drugi je dio duologije «Jednosmjerna ulica», nastale na osnovu kolumni-priča koje je autor objavljivao u tjednom ritmu na stranicama «Jutarnjeg lista» od 2001. do 2003. godine, nadopunjenih jednom, završnom pričom «Performer». Prvi je njezin dio zbirka «Trajekt» (2004) koja je već ranije potvrdila kako je riječ o osobenom proznom rukopisu koji uvelike nadilazi jednokratnost novinskih stranica na kojima je objavljivan. Mićanovićeve su priče fluidno žanrovsko presjecište kratke priče, pjesme u prozi i eseja, njihovo su polazište mali detalji svakodnevice, sitne krhotine prošlosti, mnoštvo detalja ponekad vidljivih samo iznimno senzibilnom promatraču. Ali oni ne ostaju samo pribilježena, statična slika već polazište za bogato ulančavanje asocijacija, prilaženje svijetu i tekstu s raznih strana, za približavanja i udaljavanja, mijenjanja perspektive, kao i ispisivanja posve intimnih dvojbi i strahova. Primarna pripovjedačka pozicija ona je promatrača koji bilježi viđeno i pretapa doživljeno u tekst; viđeno je polazište za lucidno promišljanje i upitanost. Formalno, riječ je o fragmentarnom pripovijedanju u kojem se isprepliću privatno i javno, intimistički zapisi sa onima »zbiljskim«

---

Sanja Lovrenčić, U potrazi za Ivanom, Autorska kuća, Zagreb 2006.
Sanja Lovrenčić napisala je biografski roman o književnici Ivani Brlić Mažuranić za što je svakako bilo potrebno i dugogodišnje arhivsko istraživanje koje mu je prethodilo. No, »U potrazi za Ivanom« ne funkcionira kao suhoparna biografija, već se paralelno s osvjetljavanjem nekih od najvažnijih točaka Ivanina života (udaja, objavljivanje prve knjige, pisanje »Priča iz davnine«, rođenje najmlađe kćeri...), uobličava i dnevnik pisanja same biografije. U tome susretu dviju umjetnica, rasvjetljava se Ivanin odnos i razapetost između književnosti i obitelji, pa se »priča o umjetnici isprepliće s pričom o ženi, o normama, uzusima i očekivanjima društva u vrijeme njezina života«, kako zapisuje urednica knjige Anita Peti Stantić. Lovrenčićeva vješto uspostavlja paralelizam vanjske zbilje s unutrašnjim svijetom spisateljice koja je bila sklona povremenim depresijama, prije svega zbog svijesti o nemogućnosti usklađivanja svoga unutarnjeg svijeta sa zahtjevima vanjskog, a to je dimenzija koju ova biografija najviše i naglašava. Knjiga je, naime, dinamički strukturirana tako da se u njoj prepliću sadašnjost i prošlost, ulomci iz pisama koje je Ivana Brlić Mažuranić pisala svojim bližnjima, sa ulomcima koji bilježe sve etape potrage za Ivanom koje je prošla Sanja Lovrenčić kako bi napisala ovu literarno uobličenu biografiju.

---

Andrej Nikolaidis, Sin, Durieux, Zagreb 2006.
Kao i svoju prethodnu knjigu, provokativan roman «Mimezis» u kojem se nemilosrdno razračunavao s crnogorskim duhovima prošlosti, ovaj crnogorski književnik mlađe generacije i svoj je novi roman objavio kod zagrebačkog nakladnika. Glavnog junaka Konstantina na početku romana zatičemo kako čita crne kronike i knjige o serijskim ubojicama, mjesto radnje je Ulcinj, no atmosfera romana je od samog početka poprilično irealna. Nikolaidisov junak svodi račune prošlosti – loš odnos s roditeljima, «krivnja» iz djetinjstva zbog pogibije starijeg brata, majka koja mu je prije smrti preko doktora zabranila pristup, otac kojeg od tada nije vidio. Sve je to prelomljeno kroz svijest pripovjedača u 1. licu i pripada reminiscencijama, a pripovijedanje se odvija u 24 sata, jednom danu i noći obilježenom razbuktalim požarom. «Sin» se snažno pozicionira prema kulturi očeva, kao zatečenom stanju, a svim muškim likovima daje uloge očeva i sinova zaključujući kako je “armatura cijelog čovječanstva zasnovana na oceubojstvu”. Specifičnim stilom, sklonim brojnim improvizacijama i esejiziranjima, kao i brutalnom humoru, nudi provokativnu temu, ovoga puta manje uronjenu u prepoznatljive «zbiljske» koordinate, kojom zapravo problematizira zlo u čovjeku. Nikolaidis, naime, ocoubojstvo sagledava kao jedan od uvjeta odrastanja i sazrijevanja. Kraj knjige nadopunjen je i zanimljivim soundtrackom za čitanje «Sina».